Samopouzdanje se može definisati kao „vera u sopstvene kapacitete, sposobnosti i rasuđivanje” i vrlo je važan element u mentalnom sklopu sportiste. Bez vere u sopstvene snage i mogućnosti nema uspeha niti u životu pa tako ni u sportu koji je samo jedan njegov deo. Upravo manjak samopouzdanja je često remetilački faktor u postizavanju dobrog rezultata iako je sportista maksimalno fizički i tehničko – taktički spreman. Nije redak ni primer da sportista sa jakim samopouzdanjem a nešto slabijom ostalom pripremom uspe da ostvari dobar rezultat.
Utakmica 2. kola Prve lige Srbije u kojoj je Loznica proteklog vikenda ugostila Voždovac je jako dobar primer predhodno navedenog. Nakon nesrećnog poraza u prvom kolu u Zemunu na Lagatoru su gostovali popularni Zmajevi koji su na startu Lige iz Beograda put Priboja ispratili gostujući FAP sa sedam golova u mreži. I upravo u pomenutom rezultatu Zmajeva počelo je (samo)uništenje fudbalera Loznice za predmetnu utakmicu koja je na kraju okončana bez pobednika.
Već od prvog dana nakon odigranog prvog kola krenuo je da se stvara mit o strašnim Zmajevima koji će poput Džingis Kana i bratije poharati Loznicu, opljačkati i pobiti sve što im se nađe na putu, napuniti mrežu zeleno belih, vratiti se u Beograd ostavljjajući iz sebe pustoš i lom. U takvoj atmosferi koja je stvorena, oko i u samoj ekipi već od prvog treninga lozničana i koja je iz dana u dan sve više rasla umesto da se radilo na realnom sagledavanju situacije i jačanju samopouzdanja momaka koji će se isprsiti ispred Zmajeva, igrači su neumitno navukli strah u sebe verujući da oni nemaju šta da traže u meču sa Voždovcem i da samo trebaju da istrče na teren i izigravaju glinene golubove. Tome su svakako doprinosile i izjave pojedinih zvaničnika da su gosti najbolja ekipa u Ligi, maltene već superligaši iako je Liga tek počela i da se nadaju da će Loznica bar uspeti da pruži dostojan otpor Zmajevima.
U ovakvoj atmosferi fudbaleri Loznice su izašli na megdan kolegama iz Voždovca i sa njima se nije ništa moglo drugo desiti osim onog što je viđeno od prvog sudijskog zvižduka i početnog udarca sa centra koji su imali lozničani. Već nakon drugog kontakta sa loptom na sredini terena lozničani gube posed a igrač gostiju sa loptom sprinta kroz celu odbranu Loznice koje kao da nema i maltene neometen dolazi do kaznenog prostora domaćina. Samo minut kasnije lozničani primaju gol koji ne bi primila ni neka solidna kadetska ekipa. Dubinska lopta gostiju putuje maltene od samog centra pa sve skoro do peterca gola Loznice, što bi se reklo puna tri „dana“. „Glineni golubovi“ u zeleno belom, dva poslednja igrača u odbrani kao i golman, nemo posmatraju putanju lopte a između njih se pojavljuje gostujući napadač, neometen ni za „zericu“ i naravno koristi lep poklon i dovodi svoj tim do prednosti. Sam početak utakmice je već potvrdio totalnu psihološku nepripremljenost fudbalera Loznice do koje je dovela pomenuta atmosfera u danima pre utakmice što se nastavilo sve do kraja prvog dela meča i odlaska na pauzu. Igrači maltene nisu znali gde se nalaze čitavih 45 minuta kao da se radi o nekoj nižerazrednoj ekipi. Gledaocima sa tribina i onima koji su pratili prenos meča uživo nikako nije moglo biti jasno šta se dešava sa fudbalerima Loznice, koji najblaže rečeno kao da nisu bili prisutni na terenu. Sreća da beogradski Zmajevi nisu bili „pravi“ Zmajevi jer bi inače utakmicu rešili već u prvih 45 minuta sa tri četiri gola u mreži „pogubljenih“ zeleno belih.
Nakon pauze na terenu sasvim neka druga Loznica. Hrabra, odvažna, puna energije i samopouzdanja, potisnula je Zmajeve na njihovu polovinu, uspela da poravna rezultat i bila blizu da osvoji ceo plen. Dovoljno je bilo da se na pauzi momci povrate, shvate da Zmaj nije Lav i ono što je najvažnije da su oni sami svoji Zmajevi i Lavovi i da sa takvim samopouzdnjem treba da uđu u nastavak meča uostalom kao i u svaki od preostlih mečeva do kraja Lige. Igrači moraju imati veru u svoje sposobnosti i znanje bez obzira kome izlaze na crtu. Samo tako mogu očekivati dobre igre i skladno njima uspešne rezultate. Naravno da veliki deo samopouzdanja mora da im usadjuje trener koji je u svakoj utakmici „osoba za spas “ za igrače čiji je ponekd dovoljan samo jedan pogled da igraču upumpa potrebnu dozu samopouzdanja. Naravno da celokupno okruženje ekipe mora raditi u tom smeru. Javnost kao javnost, pričaće uvek i ovako i onako. Ali ekipa je ta koja ima izbor da na teren istrči kao Lavovi ili kao glineni golubovi. Tu snagu ima svaki igrač u sebi po defaultu. Potrebno je da se ona u njemu probudi na ovaj ili onaj način i na terenu će biti krvavi rat.
Loznični gostuju u subotu u Smederevu gde ih očekuje domaćin koji je u prva dva kola ostvario maksimalan rezultat. Naravoučenije od meča sa Voždovcem se mora izvući i primeniti. Dve pobede Smedereva jesu za uvažavanje i respekt ali nikako nisu opterećujući faktor zeleno belim da od prva sekunde meča zaigraju hrabro i sa puno samopouzdanja. Pa neka pobedi ko bude bio bolji ali da pobednik bude primoran da na terenu ostavi i poslednju kap krvi. Drugo poluvreme protiv Zmajeva pokazalo je da loznično mogu biti LAVOVI.