Letnji prelazni rok zvanično još nije počeo (02.07.2026.) ali se većina klubova uveliko nalazi u procesu formiranja ekipe za sezonu koja je pred nama, što se pogotovo odnosi na klubove Super i Prve lige Srbije obzirom da oni najranije započinju sa pripremama za nastupajuću sezonu koja će u Super ligi krenuti krajem jula a u Prvoj početkom avgusta meseca.
Klubovi imaju velike želje, dosta često i nerealne, pre svega zbog „tankih“ finansija koje su odlučujući faktor u angažovanju pojačanja tako da se na kraju posla moraju zadovoljite onim što su mogli kupiti u smislu one “ koliko para toliko i muzike“. Već na samom startu klubovi se suočavaju sa tradicionalnom pojavom na početku funkcionisanja „tržišta“ igrača. Velike želje i prohtevi klubova uzrokuju veliku potražnju što u uslovima ne baš preterano dobre ponude uslovljava velike cene igrača. Tako se zbiva iz sezone u sezonu s tim da su u svakoj novoj cene sve veće i veće. To ne bi bio na kraju krajeva ni problem da veoma kvalitetni igrači za svoju vernost traže pozamašne svote novca. Međutim ne retko njihovim stopama kreću i oni manje kvalitetni čije cene nemaju nikakve veze sa realnošću.
Povod za tekst je dobijena informacija od strane jednog kluba koga muče navedeni problemi da im je za svoju vernost jedan prvoligaški golgeter tražio ni manje ni više nego 6.500 evra mesečno što znači godišnju cifru od preko pola miliona evra koja je za jednog od boljih prvoligaških igrača (sigurno ne najboljeg) zaista van svake realnosti za prilike u srpskom fudbalu a pogotovo ako se uzme u obzir zaista tržišna vrednost igrača njegovih kvaliteta koji je tokom predhodne sezone nastupao za klub koji se grčevito borio za opstanak koju najuticajniji portal transfermarkt procenjuje na 200.000 evra. Cifra od preko pola miliona zelenih novčanica je za većinu klubova Prve lige kao i superice nedostižna ( za dosta njih to je ceo godišnji budžet) pogotovo što kvaliteti takvog igrača ni približno ne prate traženi iznos.
Megalomanski zahtevi nisu samo vezani za njegovo ime već je to masovna pojava. Ne poriče se želja svakog igrača da zaigra u najvišem rangu takmičenja ili u prvom do njega kao i da zaradi što je više moguće novca za jednu sezonu. Međutim ogromna većina od njih precenjuje svoje kvalitete zbog čega se na kraju krajeva i desi da im cena ,mnogo padne i da prihvataju ponudu po principu „daj šta daš“.
U takvim okolnostima klubovi se okreću trištu koje nudi igrače po znatno povoljnijim uslovima a koji nisu ništa manje (a često su i bolji) kvalitetni od domaćih igrača zbog čega na srpskim terenima gledamo sve veći broj igrača iz afričkih i sličnih Država. Njihova cena je dosta dosta manja, zahvalni su, ne pametuju mnogo i daju maksimum kako na treningu tako i na utakmicima tako da dobrog igrača prvoligaški klub može da angažuje za 100-150.000 dinara mesečno i na taj način zadovolji svoje potrebe.
Razlozi za ovu pojavu svakako leže pre vega u maloj produkciji domaćih mladih igrača (nestručni rad a nikad veća baza dece koji se odlučuju da pikaju loptu) koji bi trebali da popunjava mesta u srpskim klubovima a jednim delom i nepoverenjem u mlade igrače čija mesta zauzimaju već istrošeni stariji igrači ili već pomenuti „tamnoputi“ . Do skora je bilo nezamislivo videti afričke fudbalere u Prvoj, pa i u Super ligi a danas maltene nema kluba koji nema ne jednog nego nekolicinu takvih a gotovo sigurno da bi ih viđali i na srpskoligaškim pozornicima da Propisi FSS to dozvoljavaju. Šta više ima takvih igrača kojima klub obezbedi i srpski pasoš pa se onda i ne tretiraju kao stranci a ne retko ih možemo videti i na utakmicama mlađih kategorija.
Reperkusija ova pojave svakako je što reče Dejan Savićević , jedna od najvećih fudbalskig zvezda sa ovih prostora, da Srbija mora da shvati da nema više velikih reprezentativnih igrača kao nekada i da shodno tome samo tavori u svetskom fudbalu što pokazuje i nedavni poraz od Zelenortskih ostrva, ubedljiv sa 3:0. A zašto je to tako to je pitanje za FSS ako u njemu uopšte ima stručnih lica da objasne ovu pojavu i predlože mere za boljitak.
Foto : FK Loznica