Biti uspešan u životu pa tako i u sportu kao jednom njegovom deliću nije uopšte lako. Podrazumeva dosta truda, rada, upornosti, discipline i odricanja. A i kada se postigne uspeh nevolje ne prolaze. Onda kreće život pod ogromnim pritiskom. Sredina u kojoj živi Uspešan kao i ostala javnost pomno prate svaki njegov korak i jako su kritički nastrojeni prema Njemu omalovažavajući postignuti uspeh posle nekih obično sitnih padova koji uslede nakon postizanja uspeha i koji su sastavni deo karijere svakog Uspešnog. Njih je bilo i pre dolaska na tron ali se na njih tada gledalo na sasvim drugi način jer Uspešan tada nije bio uspešan. Jednostavno rečeno svaka sredina ne prašta uspeh. Uspešan ne sme da štrči izvan sredine u kojoj obituje i mora biti jednak kao svaki njen žitell jer prosto rečeno Uspešan ih svaki dan podseća na njihov vlastiti neuspeh a to nije lako podneti pa pošto nisu u stanju da sami postanu Uspešni onda svakog Uspešnog treba oboriti na pleća i oduzeti mu uspeh koji je krvnički zaradio.
Rastko Simić, svetski bokserski biser na Mediteranskim igrama u Tarantu (Italija) poražen je na samom startu bokserskog turnira jer ga je u četvrtfinalu savladao Grk Mihail Camalidis sudijskim prekidom u trećoj rundi. Rastko je bio odličan u prvoj rundi, dominirao ali je u nastavku meča imao strašan pad. Nije ličio nimalo na sebe. Delovao je sporo, jako umorno kao da je jedva čekao kraj meča, što je Grk iskoristio i izborio plasman u polufinale i bronzanu medalju u džepu.
Porazi su sastavni deo karijere svakog sportiste. Nikad nije bilo sramota izgubiti borbu već je svaki poraz donosio jedno novo iskustvo i znanje preko potrebno na putu do postizanja uspeha. Dakle nakon poraza onaj koji je Pravi hrabro ustaje i nastavlja rat do postizanja cilja na kojem će sigurno biti još nekih poraza ali koji sportistu neće zaustaviti u nesagledivoj želji da postigne svoj cilj, tj Uspeh. Simiću je svakako teško pao poraz. Samom njemu najviše. Međutim osim poraza jako je bolno slušati i čitati komentare u smislu kako „nema pojma“. da je „napaljeni klinac“, „da pred njim ne stoji blistava karijera“ i slično. Često je ovako „pljuvanje“ i nipodaštavanje bolnije od samog poraza. Dežurni pljuvači zaboravljaju šta je sve mladi Simić postigao u dosadašnjoj karijeri. Biti najbolji u Evropi među godini dana starijim rivalima i vicešampion u seniorskoj konkurenciji, da nespominjemo sijaset još drugih uspeha, malo li je.
Šta je sve sa svojim ocem – trenerom i porodicom koja mu je bila najveća podrška Simić sve prolazio do dan danas najbolje oni znaju a sa time je upoznata i sportska javnost. Dugo vremena su mu povrede i bolesti oduzimale pravo na ring ali naš Rale se nije predavao. Stiskao je zube, svaku povredu doživljavao kao novo iskustvo i iskušenje. Ćutao je, radio, duboko negde u sebi patio ali se nije predavao. Pa tako neće i nakon jučerašnjeg poraza koji je došao sasvim neočekivano i sigurno nije prijatan. Međutim Simić zna kojim putem je pošao i koji mu je cilj. Sve je podređeno Olimpijadi 2028 jer je olimpijska medalja najbolja potvrda vrednosti sportiste. Izdržaće Rastko sve nepotrebne niske udarce. Izdržavao je mnogo toga težeg i oni će ga sigurno učiniti još jačim, još odlučnijim, još upornijim da sebi, porodici, familiji, prijateljima i žiteljima Loznice i Srbije za dve godine podari olimpijsku medalju. Zato glavu gore Rastko i putuj sine, daleko je Amerika.