Tragedija lozničkog ženskog rukometa se nastavlja. Dođe i prođe još jedna takmičarska sezona, a na sva zvona, proklamovanog plasmana u Super B ligu od strane oba ženska rukometna kolektiva u gradu sporta Loznici, ne beše ništa. Oba Kluba ostaše i dalje zaglavljena u živom blatu najnižeg ranga takmičenja tako da će se i u narednoj takmičarskoj sezoni, u lozničkom Lagatoru igrati najgori rukomet, obzirom da ispod regionalnog ranga u kojem se loznički ženski klubovi takmiče, ne postoji nijedan više. Dakle Regionalna liga pa Tamni Vilajet. Ovakva situacija je redovna već deset i kusur godina, kada je u pitanju mlađi kolektiv, Ork Loznica. Kad je u pitanju stariji klub, ŽRK Loznica Grad taj vremenski period je još duži.
Mnogi ljubitelji rukometnog sporta u gradu sporta Loznici sa pravom postavljaju logična pitanja : „Zašto je tako“, „Do kada ovako“ i „Kako dalje“?
Odgovor na prvi deo pitanja („Zašto je tako“?) zahtevao bi dužu elaboraciju predmetnog problema u koji ovoga puta nećemo ulaziti (možda neki drugi put).
U ovom trenutku kada oba kluba produžavaju tragediju lozničkog ženskog rukometa, mnogo su bitnija pitanja „ Do kada ovako“? i „Kako dalje“?
Na pitanje „Do kada ovako“ svake godine produbljavati i onako preduboku tragediju lozničkog ženskog rukometa, odgovor je veoma jasan :“ Pod hitno prekinuti sa postojećim sistemom rada u klubu i ne dozvoliti ni jedan dan, mesec ili takmičarsku sezonu da tako više bude“, jer je igranje u najnižem stepenu takmičenja (sam termin najniži dovoljno sam govori da se radi o tužnom i jadnom takmičenju u kojem u ogromnoj većini nastupaju devojčice pionirskog i kadetskog uzrasta koje se uče rukometnoj igri i skupljaju iskustva za neke daleke dane) u najmanju ruku pogubno za loznički ženski rukomet.
Odgovor na pitanje „Kako dalje“ nije ni malo komplikovan. U sportu, za razliku od drugih oblasti društvenog života jedne Zajednice, njegovo veleičanstvo Rezultat je jedino merilo uspešnog rada. Ako ga nema, pogotovo ako ga nema deset i kusur godina kako ga nema u lozničkom ženskom rukometu, onda je jasno da se mora promeniti dosta toga. Dakle potrebne su Promene.
Red bi bio da trenutno rukovodstvo ŽRK Loznice Grad, na čelu sa „večnom“ Predsednicom, koje kormilari klubom u skoro istom sastavu unazad godinama i godinama, rukovođenje klubom prepusti nekim drugim, novim licima koja će biti sposobna i kadra da stvore potrebne finansijske, stručne i psihološko socijalne uslove da se klub spasi iz Blato Lige i plasira u viši rang takmičenja, jer je očigledno da oni to ne mogu. Što se tiče mlađeg kolektiva, ORK Loznice, kod kojih doduše dolazi povremeno do smene u rukovođenju klubom ali nažalost gotovo uvek na nezakonit način i falsifikovanjem dokumentacije zbog kojeg posla imaju i pravosudni organi, potrebno je da klubom rukovode osobe koje će povratiti veoma narušen (ukoliko ga uopštei i ima više) ugled kluba, pogotovo u Gradskoj upravi i koji klubom neće kormilariti lažima, neistinama i prevarama. Aktuelno rukovodstvo pokušava da izađe na pravi kolosek ali to ide veoma teško.
Ono što je možda najbitnije jeste da klubovima trebaju rukovoditi osobe koje će, lišene lične sujete i gordosti, sesti za pregovarački sto i pronaći najbolji način udruživanja dva kluba u jedan kako bi zajedničkim snagama već naredne sezone, umesto da po ko zna koji put uvećavaju tragediju lozničkog ženskog rukometa, ostvariti plasman u Super B rukometnu ligu Srbije gde i jeste mesto lozničkom ženskom rukometu na mapi ženskog rukometa u Srbiji, kako po finansijama (zahvaljujući Gradu) tako i po uslovima koje klubovi imaju. Ovako dok se dva razjedinjena kluba, kako se popularno kaže „svaka vaška obaška“ glože oko toga ko će biti prvak Lige, to uvek koristi neko treći (ove sezone Metalac 2015) ostavljajući oba kluba u beznađu Tamnog Vilajeta.
O ovakvoj situaciji portal je već pisao pred početak aktuelne sezone ali umesto pozitivne reakcije na dobronameran tekst (i ovaj koji čitate je isto tako dobronameran) došlo je do infantilne reakcije rukovodstva ŽRK Loznice Grad koje je Zabranilo svojim članovima bilo kakvu komunikaciju sa ovim portalom, kao kad se deca igraju a onda se jedno naljuti i kaže „dajte mi moje krpice jer neću više sa vama da se sigram“ pri tome zaboravljajući koliko puta se to isto rukovodstvo korisno „sigralo“ sa urednikom ovog portala (što je njemu jako jako poznato) o čemu ovoga puta nećemo (neki drugi put hoćemo). Takođe oni zaboravljaju da se klub najvećim delom finansira iz budžeta Grada koji porezima, taksama i još čime, pune građani grada sporta Loznice, pa je sa takvim statusom klub Obavezan da bude uvek otvoren prema medijima koji žitelje Loznice na ovaj ili na onaj način obaveštavaju o aktivnostima tog kluba kao i svih ostalih koje finansira Grad, tj njegovi žitelji, pa ispada da se klub na takav način negativno odnosi prema samim građanima koji ga finansiraju. Priznaćete baš mizerna situacija.
Pitanja osim napred iskazanih ima sigurno još ali su navedena osnov za konačan preporod lozničkih ženskih rukometnih klubova i trasiranje pravog puta u narednim sezonama. To je naravno moguće samo sa novim ljudima u rukovodstvu (možda i trenerima i igračima ali to bilo pitanje za novo rukovodstvo) jer je postojeće pokazalo da nema kapacitete da tako nešto uradi. Ne može se ići u budućnost sa osobama koje je vreme odavno „prevazišlo“ jer se oni večno nalaze u prošlosti a put u budućnost zahteva promene i prilagođavanje uslovima vremena u kojem se živi. U suprotnom tragedija lozničkog ženskog rukometa svake sezone biće sve dublja mada je već došla do linije ispod kojeg nema ničega osim Tamnog Vilajeta.