Pre nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i idi mojim putem!…Prodji ulice, brda i doline!…Oseti bol i sreću!….Prodji godine kroz koje ja prolazim, padni preko svakog kamena koji se meni našao na putu! Ustani uvek ponovno i idi istim putem, kao što i ja radim…I tek onda možeš suditi!“
Fudbaleri Loznice, u prvom kolu Srpske lige Zapad, u subotu su u Klupcima, savladali ekipu Takova iz Gornjeg Milanovca rezultatom 2:0 (1:0). Kao i uvek komentari su različiti. Oni pesimisti govore da je sramota igrati ovakvu Ligu gde su sve “seljačke” ekipe, “da je Loznica pobedila ekipu koju bi pobedile ekipe Gradske lige Loznice a kada dođu one ozbiljnije ekipe, poput FAP-a, Borca 1926 i sličnih da tu zeleno beli nemaju šta da traže”. Samim time lozničani se neće ekspresno vratiti u prvoligaško društvo već će tavoriti u Srpskoj ligi u kojoj je ionako igrala (a i u nižim Ligama) veliki broj takmičarskih sezona u svom postojanju.
Oni drugi, optimisti subotnju igru lozničana protiv gostiju iz Gornjeg Milanovca vide kao baš dobru, da zeleno beli imaju sastav za najmanje Prvu ligu te da će se sigurno ekspresno, već naredne sezone, vratiti u Prvu ligu Srbije.
Međutim pre nego neko donese sud o ekipi Loznice i njenom eventualnpm povratku u Prvu ligu, svi moraju na umu imati sledeće činjenice :
1.Svaki klub koji ispadne u niži rang takmičenja neumitno upada u krizu manjih ili većih razmera. Ta kriza nije mogla mimoići ni FK Loznicu.Igrački sastav se raspada odlaskom većine igrača u druge klubove. U slučaju Loznice igrači nisu jednostavno hteli da igraju Srpsku ligu jer po svojim merilima imaju kvalitet za više rangove od Srpske lige.
2.Obično raspad ekipe prati i kriza u rukovođenju klubom. Selidba u niži rang dovodi do raspada rukovođenja klubom jer mnogi članovi rukovodstva kluba u takvim uslovima napuštaju klub a sa druge strane retko ko želi da uđe u novu Upravu u lošim okolnostima u kojima se klub našao nakon ispadanja u niži rang.
3.Ono što je jako bitno finansijska sredstva kojima će klub raspolagati u narednom periodu su jako smanjenja i veoma utiču na finansijsku stabilizaciju kluba koja je preduslov da klub opet stane na ćvrste noge I vrati se na pravi kolosek.
Šta je to sve što je FK Loznica morala da preživi u protekla tri meseca nakon selidbe iz prvoligaškog u srpskoligaško društvo? Pođimo redom od onog što je uvek najvažnije – finansije..
Napuštanje prvoligaškpg društva imalo je dve veoma velike posledice po klub. Pored takmičarskog neuspeha i seobe u Srpsku ligu, klub je došao u finansijsku krizu obzirom da su u protekloj sezoni, sezoni ispadanja, potrošena velika finansijska sredstva. Što bi se reklo, em ispali em potrošili velike pare. Novo rukovodstvo kluba, izabrano u januaru mesecu tekuće godine moralo je da isprati sve finansijske obaveze koje je predhodno rukovodstvo preuzelo na sebe. Zatečeno stanje je bilo jako lose.Za funkcionisanje kluba u prvom delu protekle sezone potrošena su znatna finansijska sredstva, čak je iz budžeta povučena i prva od dve rate predviđene za drugi deo sezone. Ekipa je mnogo novca odnosila a kvaliteta ni od korova. Za Riplija je podatak da je klub u drugom delu sezone plaćao 22 iznajmljena stana i ishranu za isto toliki broj osoba.Pored loše selekcije igrača ono što će svi ljubitelji fudbala u Loznici dugo pamtiti je angažovanje trenera “iz Beograda”(5) koji su klub koštali kao “Svetog Petra kajgana”, koji su napravili u ekipi dar mar i uništili i ono malo koliko je ta ekipa vredela pre njihovog dolaska.
Uglavnom, novo rukovodstvo je preuzelo “vruć krompir u ruke”. Kako god, po okončanju protekle sezone ostalo je raznoraznih, ne malih dugova od kojih je jedan deo, ne mali bio dug prema igračima. Pored vraćanja dugova, od kojih su neki bili ultimativni da bi se klub mogao takmičiti u Srpskoj ligi, potrebno je bilo obezbediti sredstva za dalje funkcionisanje kluba. Dolazio je prelazni rok. Potrebno je bilo pronaći sredstva za angažovanje igrača za narednu sezonu jer su po ispadanju iz Prve lige mnogi igrači ekspresno napustili klub. Od predhodn ekipe na prvom treningu ove sezone se pojavilo devet igrača pri čemu je ostanak nekolicine bio uslovljen opstankom Loznice u Prvoj ligi (administrativni put).
Kako je bilo u tim danima rukovodstvu kluba to samo oni znaju. Verovatno niko od nas ne bi hteo nikada da bude u njihovim kožama. Ipak rukovodstvo kluba je uspelo da finansijski stabilizuje klub da bi isto mogao da počne funkcionisati na potreban način I na tome im zaista treba odati priznanje.
Druga bolna rana sa kojom je rukovodstvo kluba moralo da se suoči i brzo krene da rešava je selekcija igrača za novu sezonu kao i angažovanje Stručnog štaba. Na ovom planu je klub pretrpeo najjače udarce.
Krenimo redom…
Odmah po ispadanju iz Prve lige, klub su napustili Mićić, Ivanović, Martinkevič, Dobrijević, Dabić Đulčić, Ristić, Jovanović, Pantić… Kad je klub angažovao golmana Kneževića zeleno bele je ekspresno napustio golman Vukašinović. Abubakar nije mogao dalje igrati jer u Srpskoj ligi ne mogu igrati stranci.. Što je mnogo mnogo je. Ali tu nije kraj priče.
Jedan broj igrača koji su počeli pripreme sa ekipom i koji su prošli zlatiborske pripreme, svoj ostanak u klubu su uslovili prvoligaškim statusom lozničana (bilo je ne baš malih nagoveštaja da će zeleno beli administartivnim putem zadržati prvoligački status). Kada se ta nada ugasila klub su napustili Srnić, Popović, Santrač, Dragutinović, Damnjanović Knežević. Bio je to ogroman udarac za ekipu iako se znalo da do takve situacije može doći.
Na kraju krajeva dve nedelje pre početka Prvenstva u ekipi su ostali Komarčević, Vićentijević, Radmanovac, Marinković, Jevremović (“starosedeoci”) te Mijić, Kojić, Stanojević, Tripković, Brkić, Popović, Šaponja,.Obadović (novajlije)..
Trebalo je obezbediti sredstva kako za isplatu dugovanja onih koji su otišli, koja su kod pojedinih igrača bila ne baš mala kao i za angažovanje novajlija koji sigurno neće igrati “za lepe oči” a za povratak Obadovića potrebno je bilo isplatiti njegovom bivšem klubu na ime obeštečenja veliki novčani iznos.
Velika briga za sve je bila da li će Aleksandar Janjić ostati u klubu. Na sreću svih ljudi u klubu, igrača kao i simpatizera kluba, sa Janjićem je dogovoren produžetak saradnje zahvaljujući pre svega njegovim istinskim ljudskim vrednostima jer kako je za portal rekao (dok mu nije zabranjeno da priča od strane rukovodstva kluba) da nije mogao da ostavi klub u najtežem trenutku.
Ko je pažljivo pročitao tekst ili je pomno pratio zbivanja u klubu preko našeg portala koji je jedini informisao lozničku javnost o aktuelnim zbivanjima u FK Loznici, može samo delom pretpostaviti u kakvim je mukama bio trener Janjić. Od prvog treninga, 9. juna, sastav ekipe se non stop menjao tako da nije bio konačan ni dva dana pred utakmicu 1. kola. Počinjati posao nekoliko puta iznovo je prokleto teško. Ekipa je trenutno definisana i može da krene sa potrebnim radom. Međutim ne može se preko noći ništa postići. Za sve je potrebno vreme. Čak i kad angažujete samo dva nova igrača potrebno je vreme da se oni uklope u postojeći sistem. Nažalost, Janjić nije imao ni postojeći sistem jer se stari raspao raspadom ekipe. Kad imate skoro potpuno novu ekipu treba vam dosta vremena da stvorite i sistem i da svakog igrača uklopite u njega. A vreme leti. Liga je počela i praktično ne znate šta ćete pre da radite. Ili da stvarate sistem ili da se svake nedelje “krpite” za prvog narednog protivnika.
Iz svega navedenog proizilazi da je subotnja pobeda protiv Takova, veliki uspeh kako za igrače i trenera tako i za klub. Pobeda koja je iznikla iz pepela, velika, ogromna da veća ne može biti. Treba čestitati svima u klubu na onome šta su uradili da bi došli do prve pobede. Bila je to pobeda Otpisanih, kako od jednog dela sportske javnosti grada sporta Loznice tako i nažalost od jednog dela “simpatizera” kluba.
Svi oni, iz početka priče “pesimisti” kao i oni iz grupe “optimista” kao i bilo koji drugi kojima je krv zeleno bela, potrebno je da pobedu protiv Takova shvate kao kamen temeljac ujedinjenja u podršci koja je potrebna fudbalskom klubu kao nikad pre. Ostavite za sobom sujetu, bes, ljutnju, potrebu da blatite nekog. Neka svako od nas bude delić ogromnog kolača podrške našoj Lozi. Lako je kritikovati. Za to nikad nije kasno. Ali nemojte dozvoliti da ipak bude kasno i zato već od sutra budite stena na koju se fudbaleri i trener, kao i rukovodstvo kluba mogu osloniti. Jer samo ako zajedno udružimo snage podrške, naša Loza će biti tamo gde bi mi želeli da sada jeste. Nebitno da li je Prva ili Super liga. Bitno je da svi zajedno izgradimo klub koji je neprobojan kao najjača stena i da nikad više ne dozvolimo da se delimo kao u početku priče na “pesimiste” i “optimiste”. Budimo svi ovi drugi, dovoljno hrabri, uporni i postojani i da se ponosno sa tribina na svakoj utakmici čuje onaj poznati huk : Napred Loza.
PS : Tek kad obujete cipele kojim su proteklih meseci koračali rukovodstvo kluba, igrači i treneri, onda sudite o njima.
PS : Tekst je posvećen svima kojima je klub u srcu gde god bio i gde god se takmičio kao i onima koji bi hteli takvi da budu. Svaka prava ljubav je bezuslovna.