Svaki mladi igrač kada uđe u sistem sporta ima snove da jednoga dana postane „veliki“ igrač. Put od „malog“ do „velikog“ igrača je dug, pun izazova i iskušenja. Neki od perspektivnih igrača već na prvim preprekama odustaju dok drugi kada padnu, ustanu i nastave tako tamo gde su stali. Zato se kaže da u sportu, uostalom kao i u životu u kome je sport samo jedan njegov delić, ne uspevaju najbolji već oni koji su najuporniji. Mnogi mladi igrači misle da je dovoljno trenirati na zajedničkim treninzima sa ostalim saigračima. Misleći na taj način, upadaju u svojevrsnu zabludu da daju sve od sebe da bi postali „veliki“ igrači. Nakon dosta godina treniranja u klubu kada ne postanu ono šta su želeli pitaju sami sebe zašto se tako desilo.
Svaki mlad igrač koji ima ambiciju da bude „veliki“ igrač mora, pored redovnog trenažnog procesa u klubu, da radi dodatno na svom razvoju i usavršavanju da bi stvorio optimalne uslove da dosanja svoje snove.
Navešćemo jedan primer iz košarke. Svojevremeno Jedan od najboljih igrača Evrope i Sveta bio je Dražen Petrović. Kad su gledali kako Dražen igra i redovno veoma lako ubacuje po 40 koševa na utakmici svi su mu se divili. Stekao se utisak da je zatvrorenih očiju mogao da rešeta koš. Kad su ga pitali u čemu je tajna takvog njegovog šuta Dražen je kratko i jasno objasnio.
„ Ujutru, pre početka školskih časova, odlazim u halu i ispalim 500 šuteva. Nakon Škole opet svraćam u halu i ispalim ponovo 500 šuteva. Pre zajedničkog treninga sa ekipom dolazim ranije u halu i ispalim ponovo 500 šuteva. To isto uradim kada se okonča trening i svi odu kućama a ja tek pošto sam ispalio dodatnih 500 šuteva“. Onom koji razume njegov rečnik sve je jasno kao najvedriji dan.
Povod za predhodnu priču bio je jedan naizgled običan susret sa Strahinjom Sekulićemm mladim i talentovanim košarkašom KK Loznice, člana Druge lige Srbije. Strahinju nisam sreo u kafiću, kladionici ili već gde se mladi mogu najčešće sresti, već u sali Lagatora. Strahinja je zajedno sa saigračem Nemanjom Miloševićem trenirao individualno iako nije imao klupsku obavezu da to čini. Trenirao je od 11-12 časova iako je već u 16 časova imao redovan trening, tako da je nakon individualnog treninga imao jako malo vremena da se odmori i nešto još uradi do kolektivnog. Međutim Strahinju ništa nije sprečilo da dođe u Lagator i sat vremena posveti svom dodatnom razvoju i usavršavanju. Osim njega nije bio prisutan nijedan mladi igrač koji je u seniorskom sastavu niti je osim Miloševića bio neki od preostalih prvotimaca.
Primer Strahinje Sekulića je odličan primer kako i koliko moraš trenirati u želji da postaneš „veliki „ igrač i treba da bude zvezda vodilja ostalim mladim igračima u gradu sporta Loznici koji traže svoje mesto pod suncem.
„Svestan sam da moram puno da radim. Mnogo više od drugih ako želim da postignem određeni, visoki nivo igre. Zadovoljstvo mi je da treniram i nikad mi nije teško da pored redovnih treninga ostvarim i dodatne. Loznica je ove godine drugoligaš. Liga je jako kvalitetna tako da je prava prilika za svakog mladog igrača da trenira kvalitetno i da uči od starijih. Svestan sam da u ovako jakoj Ligi i nema puno prostora za neku bitniju minutažu ali svakako koristim svaku priliku koju mi trener ukaže na čemu sam zahvalan. Znam da moram da radim još mnogo mnogo, da budem strpljiv u čekanju prave šanse i da budem da je oberučke dohvatim kada mi se ukaže“ – reči su Strahinje Sekulića.
Predhodne reči Strahinje samo govore u prilog tvrdnje da se „veliki“ igrač postaje samo mnogo većim radomu odnosu na redovan trening. Ko to shvati na dobrom je putu da ostvari svoje snove i cilj koji je zacrtao.
Strahinja Sekulić je sigurno jedan od njih. Samo napred !!!!!