Pobede i porazi su sastavni deo života pa tako i sporta koji čini jedan njegov deo. Nema ekipe u bilo kojem sportu da nije nekada izgubila meč koji je igrala. Niti će je biti. U svakom porazu najitnija je stvar, ne sam poraz kao poraz izražen u brojkama, izgubljenim bodovima i slično, već način na koji ekipa bude poražena. Ukoliko je rival bio bolji a u poraženom timu svaki igrač i trener dao svoj maksimum, poraženom preostaje samo da skine kapu pobedniku, čestita i nastavl da radi još više, još bolje ne bi li u nekom od narednih susreta on izašao kao pobednik. Problemi, razočarenja, sramota, bruka, blamaža ili već šta nastaju kad poražena ekipa izgubi meč kako bi se u narodu reklo „bez opaljenog zrna baruta“
Rukometaši Loznice odigrali su protekle srede meč 14. kola Super B rukometne lige Srbije u Aranđelovcu. Protivnik im je bila ekipa Šamota 65 koja je od početka Lige svrstavana u grupu favorita za najviši plasman kao i ekipa Loznice. Trebao je to da bude derbi meč ali od derbija nigde nije bilo ni slova D. Naime utakmica je okončana pravom katastrofom lozničana rezultatom 31:17 (16:6) pri čemu su igrači Loznice za svih 60 minuta igre dobili samo jedan žuti karton i jedno isključenje a i ono je ilo u samom finišu utakmice.
Svaki poraz boli i uvek će boleti. Ali ono što mnogo više boli od samog poraza jeste način na koji su ga lozničani doživeli.
Puleni trenera Milana Nedeljkovića odigrali su meč katastrofalno sramno. Bez trunke motivacije, borbenosti i odgovornosti, bili su na meču samo nemi posmatrači zbivanja na terenu. Na drugoj strani domaći igrači su im pokazali kako se treba igrati svaka utakmica, boriti do poslednjeg atoma snage, „ginući“ za svaku loptu ne dozvolivši da bilo koja njihova radnja ili postupak ukalja kako njihov obraz lično tako i obraz i ugled kluba za koji nastupajui a na posletku i čast i obraz grada iz kojeg klub potiče. Međutim ništa od svega navedenog nije doticalo „velike“ igrače lozničkog kluba (čuvene „male miševe“ iz nekog od predhodnih tekstova) koji su na teren izašli kao da ih je neko naterao puškom. Nijednog trenutka nisu pomislili da svoje usluge klubu ne pružaju za lepe oči već su za uslove rukometnog sporta u Srbiji a pogotovo uslova u SBRLS debelo plaćeni. Dobijati 30 i kusur hiljada dinara da samo dođete i odigrate utakmicu ili duplo više od toga da dođete na jedan trening i odigrate utakmicu jeste nešto što vas obavezuje da to što redovno primate od kluba opravdate pre svega svojim ponašanjem, motivisanom, odgovornom i do poslednjeg atoma snage borbenom igrom a naravno i osvojenim bodovima. Niko od vas nije zahtevao i uslovljavao vaš angažman svim pobedama ali je sigurno da je svaki od vas igrača bio u velikoj obavezi da na terenu pruži svoj maksimum i da se bori do poslednje kapi krvi što vi na utakmici u Aranđelovcu ne da niste činili već ste sramno, bez trunke motivacije, odgovornosti i borbenosti bili samo dekor na utakmici. Takvu bruku, blamažu i sramotu nije ni na jednoj utakmici klub doživeo u svojoj dugoj istoriji. Gubile su predhodne generacije mečeva i mečeva ali nikad na tako sraman način kao što ste vi uradili u Aranđelovcu. Za razliku od vas koji ste zavidno plaćeni sve te ranije generacije igrale su bez ijedna žute banke braneći u svakoj utakmici kako svoj obraz tako i grb kluba za koji nastupaju kao i obraz žitelja grada odakle potiču. To što ste vi demonstrirali na predmetnoj utakmici teško da se može i opisati već upotrebljenim rečima BRUKA, SRAMOTA I BLAMAŽA.
Gospodo „mali rukometni miševi“ vi niste dovedeni u Loznicu da bi klub pobeđivao najslabije ekipe u Ligi. Za te pobede ima u gradu sporta Loznici, u klubu dovoljno „domaćih“ igrača i mladih rukometaša koji zbog vas nemaju šansu da pokažu privrženost klubu kojem pripadaju, tako da vi niste u tom slučaju potrebni ni za trunku. Vi ste dovedeni i PLAĆENI da pobeđujete ekipe iz vrha sa tabele sa kojima se klub bori da ostvari najbolji moguć rezultat a koji sa „domaćim“ igračima ne bi bio u stanju da učini. Međutim u svim takvim utakmicama (Šamot 65 u Lagatoru, Goč Merkur u Lagatoru, Rudar u Kostolcu, Smederevo u Smederevu, Šamot 65 u Aranđelovcu) osim u jednoj, ste teren napuštali PORAŽENI. Vi „veliki“ igrači niste dovedeni i plaćeni da pobedite Belu Palanku, Priboj, Moravu, Vlasotince i slično jer za to klub ima dovoljno „malih “ igrača. Ali ti „mali“ igrači vole klub iz srca a ne kako ga vi volite do poslednjeg dinara ili evra. Za vas klub predstavlja Kravu Muzaru iz koje treba izmusti što više novca a kad ostane bez mleka naravno da ćete je šutnuti i pokušati da nađete novu.
Da imate trunku obraza odmah posle onakve blamaže, sramote i bruke u Aranđelovcu, odmah biste napustili klub uz barem jedno malo izvinjenje za to što ste učinili mada takvu vašu igru ne može oprati ni izvinjenje veliko ko od Loznice do Australije. Otiđite i sakrijte se u one male rupe, već znate koje da se ne ponavljamo. Celu zimu pojedinci prodaju maglu da ih eto svaki dan zovu drugi klubovi a oni ih odbijaju iz ljubavi prema Loznici. Nemojte više da volite Loznicu jer od vaše ljubavi samo bol ostaje. Nemojte činiti ništa više klubu osim da odete i prihvatitete „basnoslovne“ ponude kojima ste zasuti svake sekunde, minute, sata, dana, nedelje, meseca…Idite slobodno i nemojte nikad više da se vratite. Svi oni kojima je klub istinski u srcu ne žele više da ih bilo ko sramoti, bruka i blamira. Loznica nikada nije bila „veliki klub“ po rangovima takmičenja ali je uvek bila klub za koji su svi redom, od rukovodstva, trenera, igrača i navijača davali najviše što su mogli.
Naravno da pošto vama ne pada na pamet da oslobodite klub vaših „velikih“ kvaliteta oličenih u pobedama nad ekipama koje nije pobedio samo onaj koji je žurio na brzi voz, to bi trebalo da učini rukovodstvo kluba, poput čelnika fudbalskog kluba koji je to učinio ove zime u situaciji maltene identično kao što je vaša. Loznica ove sezone sa“domaćim“ igračima i svojom decom koji će za klub igrati do poslednjeg atoma snage neće ispasti iz Lige. Neće ove a neće ni sledeće pa ni one koja sledi nakon sledeće. Potrebno je samo da u klubu shvate šta žele i koji im je cilj. Oćigledno je da klub nema ničega ni blizu onoga šta je potrebno za igranje u Super ligi Srbije već da je ova B liga pravo mesto za RK Loznicu i grad Loznicu. A za tako nešto klubu ne trebaju takvi igrači kao što ste vi, koji jedino znaju da pitaju kada će plata i da dignu nos i odbiju da daju izjave za javnost grada Loznice, koji ih uostalom preko gradskog budžeta plaća te ima pravo da bude informisan o svim zbivanjima u klubu, ako mediji napišu nešto što će povrediti ili ugroziti njihov integritet kao „velikih“ igrača.
Prema tome, portal ne želi da se meša u rad kluba i njegove odluke, ali ima sasvim legitimno pravo da digne glas protiv svakog pojedica koji baca ljagu na klub i grad Loznicu, pogotovo u ime svih onih koji su za klupske boje u proteklih 56 godina pstojanja kluba, prosto ginuli na terenu, bez dinara nadoknade, čisto iz ljubavi prema klubu koju su nosili duboko u srcu bez obzira u kojem se rangu klub takmičio a jedan od njih sam i ja autor ovog teksta. Ta ljubav je istinska i prava za razliku od vaše kojom klub volite do poslednjeg dinara ili evra.
PS : Tekst se ne odnosi na sve. Svi znaju na koga se on odnosi.