Košarkaški sport u eri najveće slave, za razliku od ostalih trofejnih kolektivnih sportova, krasila je činjenice da je u svojim redovima imala dosta intelektualaca koji su u drugim sportovima bili retkost. Danas je se košarkaški sport po tom pitanju srozao na nivo ostalih sportova. Ispod obruča intelektualci su retkost ali ih ipak ima. Ovo je priča o jednom od njih.
“ Rođen sam 2003, godine u Vršcu u kojem sam načinio prve košarkaške korake u Školi košarke „Vili“ kad sam pošao u prvi razred osnovne škole. Košarku sam počeo da treniram jer je moj najolji drug već trenirao košarku pa sam i ja krenuo sa njim. Pored te činjenice na moj košarkaški izbor uticala je i ljubav koju je moj otac gajio prema ovom sportu“
Životne okolnosti često dovode do velikih promena u našim životima pa se tako nešto desilo i u njegovom životu.
“ Kad sam imao 12 godina moji roditelji su se preselili u Beograd pa sam u skladu sa tom činjenicom potražio novi klub u kojem ću nastaviti svoju karijeru. Izbor je pao na Partizan za čije sam mlađe pionire i pionire nastupao oko 2,5 godine. Nakon crno belih obreo sam se u BKK Radnički u kojem sam proveo naredne dve godine i sa 16 godina debitovao u seniorskoj konkurenciji u B ligi u koju se te godine klub plasirao“.
Životna priča ovog kulturnog i vaspitanog momka odvela ga je daleko od rodne Srbije.
“ Otišao sam u Ameriku gde sam zavrđio srednju školu. Smatrajući da u Srbiji imam bolje uslove za dalji napredak u košarci, vratio sam se u Srbiju. Karijeru sam nastavio u KK Zemun a u međuvremenu sam upisao Fakultet organizacionih nauka.
Sezonu pre dolaska u Loznicu nastupao je za KK Breg iz Vršca.
“ Pratio sam B ligu redovno i želeo sam da se oprobam u višem rangu jer sam osetio da sam u Srpskoj ligi dominantan i da mi je za dalji razvoj potrebno da se oprobam u B ligi. Pratio sam Loznicu. Svidela mi se atmosfera koju su stvarali navijači na utakmicama B lige a sve informacije koje su do mene stizale govorile su u prilog dobro organizovanog kluba“
Jednog dana usledio je iznenađujući telefonski poziv.
“ Pozvao me je trener Saša Milićević koji mi je saopštio da ima informaciju da sam dobar igrač i pozvao me je da dođem u Loznicu. Bio sam veoma oduševljen mogućnošću da zaigram za Loznicu. Nisam mnogo razmišljao i nakon razgovora sa rukovodstvom kluba pristupio sam Loznici“.
Sport koji neko trenira obično okupira celokupnu ličnost sportiste.
“ Od moje 10-11 godine košarka je postala stvar broj 1 u mom životu. Naravno da nisam zanemarivao ni školske obaveze. Za vreme boravka u BKK Radničkom shvatio sam da mogu nešto postići u košarci ali nijednog trenutka nisam hteo da zapostavim školovanje jer je ono veoma bitna stavka u životu. Upisao sam FON. Sada sam na trećoj godini ovog zahtevnog fakulteta i sve do sada sam davao u roku“.
Nije lako uskladiti sport i obaveze na Fakultetu.
“ To je sa jedne strane teško a sa druge vrlo jednostavno. Teško jeste jer je Fakultet zahtevan i iziskuje mnogo truda i rada. Jednostavno je obzirom da pored učenja, svako od nas ima par sati slobodno koje može posvetiti nečemu drugom. Ja sam odlučio da to vreme posvetim košarci. Preostane tu još malo slobodnog vremena a ja ga trošim na gledanje filmova, čitanje knjiga i druženje sa ljudima, prvenstveno saigraćima obzirom da dosta vremena provodimo zajedno kako na terenu tako i van njega“.
Uklapanje u novu sredinu nije mu bilo teško.
“ Dobro je društvo u ekipi pa sam se lako uklopio. Momci iz Loznice su nas novajlije upoznali sa Gradom. Sviđa mi se što je Loznica uređen grad, živ, nimalo depresivan. Sve navedeno odgovara mom mentalitetu. Stanujem sa još dva mlada saigrača tako da mi je za sada sve najbolje“.
Za uspeh u sportu potrebno je dosta toga.
Nastaviće se…