Da nije tužno, bilo bi smešno je Izreka koja se koristi u situacijama kada bismo od muke zaplakali koliko je ono što čujemo ili gledamo jadno. Količina jada je tolika, da čak uspe da nam izmami i mali podrugljivi osmeh na licu.
Sinoćnom utakmicom Jastrebac – Goč Merkur kompletirano je šesto kolo Super B rukometne lige Srbije. U Kraljevu su megdan podelile dve neporažene ekipe u startnih pet kola. Trebao je to da bude derbi meč, pun borbe, trčanja, lepih golova i još koje čega što krasi mečeve ekipa koje se bore za najviši plasman. Za takve duele su potrebna dva raspoložena protivnika što u slučaju ovog meča nije bilo tako Gosti iz Loznice su ušli u meč kao da su jedva čekali da se on završi, naplate potraživanja i što pre vrate kući jer drugačije je nemoguće objasniti startnih 7:1 za domaćina za nepunih sedam minuta igre. Katastrofalan pristup meču, odsustvo motivacije i borbenosti nije mnogo tangirao lozničke „zvezdice“ tako da je na poluvremenu bilo 18:11 a u 49. minutu celih deset golova prednosti za Metalac, 30:20. Ekipa Metalca je bila apsolutna bolja u svim segmentima : fizičkoj i psihološkoj pripremi, taktici, uigranosti, brzini prenosa lopte, brzoj tranziciji,,, To i ne čudi obzirom da je svima poznata činjenica da domaća ekipa trenira redovno, svakog dana za razliku od „vikend“ ekipe gostiju koja se okuplja u kompletnom sastavu na sam dan utakmice a maksimalno dan pre iste, tako da je pobeda Metalca pre svega pobeda sporta jer je za bilo koji uspeh ili dobar rezultat potrebno raditi bilo da je reč o životu ili sportu koji je samo jedan njegov delić. Način na koji lozničani žele da postignu uspeh daleko je van fundamentalnih sportskih principa.
Drugo, izaranici trenera Markovića pokazali su mnogo mnogo više želje i motivacije za pobedom koja u redovima lozničana nije bila prisutna ni u najmanjoj meri. Održali su lekciju rukometaši Metalca lozničanima kako se treba boriti za boje svoga kluba što se ne može platiti nikakvim parama ukoliko to ne nosite u sebi. Primanja koja imaju igrači Loznice su za nekoliko koplja iznad prinadležnosti koji imaju kraljevčani (ukoliko ih i imaju) ali bez obzira na tu činjenicu domači igrači održali su gostima javni čas u svim elementima rukometne lige. Nije ovo prvi put da „veliki“ igrači Loznice samo paradiraju parketom i da gube utakmice bez ispaljenog zrna baruta. Nije sramota izgubiti meč ali je sramotno i za klub ponižavajuće izgubiti ga na način na koji su lozničani poraženi u nazovi derbiju petog kola Lige pa čak možda i cele jeseni. U svakom pravom klubu sa takvim igračima bi odavno raščistili jer čemu bacanje ne malih sredstava za njihove plate kad bi isti takav rezultat, možda čak i bolji, postigli mladići koji nemaju šansu u svom matičnom klubu pa su rasuti po klubovima iz okoline. Ti momci bi se makar borili do poslednje kapi krvi za svoj klub pa makar izgubili i sa sto pogodaka razlike ali bi dali sve od sebe za boje svoga kluba.
Uz sve nabrojano postavlja se i pitanje zašto je potrebno Loznici da u svom sastavu ima ni manje ni više nego deset „stranaca“ kad je korist od njih nikakva. Ovako „strancima“ klub predstavlja plodnu kravu muzaru kojoj isisavaju i poslednju kap mleka bez ikakve želje da je nahrane barem ponekad. Ova priča nije samo od ovog meča. Ona je prisutna od kako su lozničani postali članovi SBRLS. Broj stranaca iz sezonu u sezonu raste što nije ispraćeno adekvatnim rezultatima kluba pa se postavlja pitanje dokle će to tako biti. Deset „stranaca“ maltene nemaju svih ostalih 11 članova Lige zajedno a ako ih i imaju u svojim redovima barem otplaćuju ono zbog čega su angažovani. Na sve rečeno kada se nadoveže i činjenica da lozničani u svom sastavu imaju najdužu klupu, gotovo dve podjednake postave dok ostali rivali jedva nakrpe koiko toliko kurentnu prvu postavu, postavlja se i pitanje da li osim apsolutne nezainteresovanosti, neprofesionalnosti, nespremnosti, neuigranosti i još koje čega, ima još stvari koje bi trebalo promeniti da bi klub za sredstva koje troši imao odgovarajuće rezultate.
Pitanja ima mnogo ali odgovora sa terena nema. Vodeći se iskustvom iz predhodne sezone kao i da se u aktuelnoj nije ništa promenilo, osim što je povećan broj stranaca, teško je da će odgovora uopšte i biti. Očigledno je da ovakvo stanje svima u klubu odgovara pa stoga i ne čudi što utakmice lozničana prati jedva stotinak gledalaca. A da ne zaboravimo reći sport postoji zbog gledalaca, to jest žitelja lokalne sredine koji na razne načine pune budžet lokalne samouprave iz kojeg se finansira rad tih klubova.
Na kraju pitanje svih pitanja. Šta je gradu sporta Loznici, klubu i njegovim navijačima potrebno od rukometa.
Da li je to bezglavo jurenje višeg ranga takmičenja za koji klub apsolutno, osim sportske dvorane nema maltene ništa što je potrebno a za takav neuspeh troši ne mala sredstva žitelja Loznice i još pride uništava svoj vlastiti pogon igrača ?
Ili je za klub koji funkcioniše u datim uslovima sasvim dovoljno da bude član SBRLS koja je iz sezone u sezonu sve slabija, uz momke iz sopstvenog pogona i za početak uz angažovanje jednog ili dva iskusna igrača povremeno. U takvom sastavu ekipa bi bila u zlatnoj sredini tabele bez ikakvog rizika od ispadanja iz Lige. Naravno da ova varijanta podrazumeva mnogo manje potrebnih sredstava od onih koji se troše nemilice iz sezonu u sezonu a da pri tome klub tapka u mestu. Svu tu razliku utrošenih sredstava je najpametnije uložiti u rad sa mlađim selekcijama koje uz adekvatan rad trebaju biti izvor igrača za seniorski sastav. Uz ovakvu klupsku orijentaciju svakako će na tribinama Lagatora biti više navijača jer je svakom žitelju grada Loznice mnogo bliže srcu da dođe i posmatra „svoje“ igrače a ne „tezgaroše“ koji klub vole do poslednje pare.
Na rukovodstvu kluba je da prelomi jer ovako zaista ne vodi ničemu. U nedavnoj prošlosti, kada je klub počeo da uzdiže , rukovodstvo kluba je pronašlo pravo rešenje za tadašnju situaciju i klub je za relativno kratko vreme postao član SBRLS. Svi kojima je klub u srcu nadaju se da će i u sadašnjim okolnostima rukovodstvo klubu pronaći adekvatno rešenje u slavu rukometa, kluba, navijača i grada sporta Loznice.
PS :
X: „I, matori, šta bi na derbiju, nisam imao internet a nisam stigao ni rezultat da vidim?“
Y: „Ma da znaš i da je bolje što nisi video. Ubiše nas ko Nemci 41-ve!“
X: „Pa je l’ bilo bar nekih šansi da iščupamo bar bod?“
Y: „Kakve crne šanse, sinak, jesi lud….pa da nije bilo tužno, bilo bi smešno!!!“