U sportu a tako i u životu ćiji je sport samo jedan delić, pobeđuje se i biva poražen. Nikada nije sramota izgubiti meč ali biti poražen „bez „ispaljenog metka“, trunke borbenosti i motivacije kao i poštovanja ugleda i obraza kluba za koji nastupaš, najblaže vrećeno je bruka i sramota. Nikakva opravdanja tu više ne nalaze svoje mesto jer kad istrčiš na bojno polje onda se zna da si za pobedu spreman da uložiš i poslednji atom snage. Pa ako si uspeo u nameri i pobediš onda to slaviš a ako nisi kapa dole rivalu, stisak ruke i narednom periodu radiš još više, još napornije da bi se u narednom meču rival tebi poklonio.
U 22. kolu Super B rukometne lige Srbije, u Aranđelovcu, rukometaši Loznice doživeli su pravu katastrofu obzirom da ij je domaći Šamot 65 porazio rezultatom 33:21 (17:13). Domaćin je bio sve vreme, od prvog do poslednjeg gola u prednosti i na kraju sa svojim navijačina više nego zasluženo proslavio bitnu pobedu u borbi za što bolju poziciju u doigravanju. Igrači Šamota 65 ušli su u meč motivisano, hrabro i borbeno za razliku od lozničana koji su bili bezkrvni, neborbeni i bez zrna motivacije da se upuste u ravnopravnu borbu sa domaćinom.
Zaista je bilo otužno posmatrati kako je domaćin lozničke „zvezde i zvezdice“ saterao u mišju rupu iz koje nisu mogli niti hteli da barem malo pomole svoje skupocene nosove već su po starom dobrom običaju u gostujućim mečevima sa ekipama iz top 5,samo čekali da se utakmica okonča i poberu itekako veliki novčani harač za prilike koje vladaju u Ligi u tom pogledu. Već četvrti put ove sezone (Hajduk Veljko, Metalac, Goč Merkur) pokazuju da im do kluba nije stalo ni mrvicu, da vole klub do poslednjeg evra koristeći ga kao kravu muzaru čije mleko nemilosrdno isisavaju a za uzvrat daju bruku i sramotu u svakoj iole malo jačoj utakmici i prodavajući bezkrajnu maglu pobedama protiv ekipa koje nije pobedio samo onaj koji je žurio na brzi voz. Pobede proiv tih ekipa bi sigurno izvojevao i drugi tim lozničana uz onomalo „domaćih“ igrača koji bi preostali kad bi se klub ratosiljao stranaca haračlija pa bi „stranci“ trebali da stave prst na čelo i zapitaju se zašto uopšte i dobijaju novac za redovnu bruku i katastrofu koju serviraju simpatizerima rukometa u gradu sporta Loznici. Svaki od njih morao bi da zna da loznički rukomet ne počinje sa njima niti će se na svu sreću sa njima i okončati. Klub je u svojoj dugoj istoriji (2026. biće 70 godina od osnivanja) igrao u raznim rangovima ali su se igrači sa svakog gostovanja vraćali krvavih ruku i nogu ne dozvolivši rivalu da bez ispaljenog metka osvoji bodove. Gubili su lozničani, vrlo često oštećeni odlukama sudija ali ih to nije sprečavalo da rivala nateraju da angažuje sve svoje snage u nameri da ih pobedi. Pobedi da ali nijednom ne osramoti i ponizi što često doživljava preplaćena legija stranaca aktuelnog sastava lozničana. Uz sve svoje slabosti, igračke ali i ljudske, strancima haračlijama pogoduje i zaštitnički odnos ljudi koji vode klub koji prema njima pokazuju neku vrstu podređenosti i snishodljivosti tako da ovi igrači „boluju“ od sindroma prezaštićenog deteta“ pa nije ni čudo što se ovako ponašaju.
Sa pravom se postavlja se pitanje može li neko zaustaviti bruke, blamaže i sramote koje klub višedecenijskog postojanja redovno trpi u svim „derbijima“ koje lozničani igraju kao gosti. Može li neko zaustaviti bezpotrebno bacanje para na „zvezde i zvezdice“ sa strane kad u revanšu klub ne dobija ništa osim gorkih poraza i uprljanog obraza. Da li je potrebno da u klubu egzistira osam veoma plaćenih igrača za tokove u SBRLS i koja je uopšte svrha njihovog angažovanja kada klubu ne donose maltene ništa što se tiče“velikih“ rezultata. Ukoliko Loznica želi da bude standardni član SBRLS bez ambicija za plasman u viši rang za to su im dovoljni domaći igrači koji bi sa znatno boljim radom od onog koji je trenutno prisutan u klubu, jer „stranci“ obično samo gostuju na pojedinim treninzima. Da ne govorimo da bi svaki „domači“ igrač koji klupske boje nosi u srcu, na terenu izgarao do poslednjeg atoma snage iz razloga što igra prvenstveno iz ljubavi prema klubu i rukometu. A tek zamislite kada bi oni za to dobijali barem polovinu sredstava koja se sada nesvrsishodno baca na strance, sa koliko bi dodatnog truda i elana ulaziliu svaki meč za razliku od sadašnjih „zvezda“ i zvezdica koji „prdnu u čabar“ na svakoj malo težoj utakmici.
Pitanja se nižu jedno za drugim kao i teški porazi, blamaže, bruke i sramote. Ništa drugačije nego što je stanje u ovoj našoj napaćenoj lepoj zemlji, najlepšom na svetu gde je sve kao u Diznilendu ali niko da pronađe Paja Patka, Mini, Šilju i Plutona. Prema tome poslednji je trenutak da klupsko rukovodstvo povuče prave poteze kako bi se kaljanje obraza svih predhodnih generacija koje su „ginule“ za Svoj klub već jednom PREKINULO. Nije problem izgubiti meč jer u sportu se pobeđuje i gubi. Ali način na koji stranci haračlije to rade je nedozvoljen i poguban kako za obraz kluba tako i obraz grada sporta Loznice. Sadašnje rukovodstvo kluba je pre neku godinu povuklo pravi potez kad su presekli dotadašnju lošu praksu i postavilo klub na zdrave osnove. Kao rezultat takvog rada je i došao plasman u drugi rang takmičenja. Tada su ekipu sačinjavali domaći igrači sa tek pokojim strancem. U međuvremenu rukovodstvo kluba odustalo je od proverenog metoda i skrenulo sa pravog koloseka i odvelo klub stranputnicom.
Bilo koji klub koji angažuje toliki broj stranaca, koliko ih sada nastupa za Loznicu, to radi isključivo ako klub ima ambicije da se plasira u viši rang a pri tome nema dovoljno domaćih igrača za postizanje svog cilja. A plaćati bolumentu stranaca a pri tome svake sezone biti mnogo daleko od višeg ranga je jednom rečju ogromna glupost. Zato se postavlja pitanje kome treba i odgovara ovakva situacija?. Očigledno je da nije potrebna niti klubu, niti simpatizerima rukometa a u krajnjoj instanci ni gradu sporta Loznici koji revnosno izdvaja nimalo novaca za finansiranje aktivnosti kluba na čemu im se mora odati veliko priznanje. Pa pošto je tako potrebno je ( abilo je potrebno i znatno ranije) postaviti klub na zdrave osnove i pravi kolosek kako bi naredne godine kada slavi svetlih 70 godina postojanja mogao nakon svakog meča, bilo pobedio i li izgubio, da ponosno drži glavu uspravno i čistog obraza pogleda svakog u oči.
Metalac – Loznica 34:26 (18:11), Goč Merkur – Loznica 25:24 (15:11), Hajduk Veljko – Loznica 33:27 (19:12), Šamot 65 – Loznica 33:21 (17:13)