Vest od subote posle podne da su fudbaleri Loznice poraženi u 20. kolu Srpske lige Zapad u Valjevu od domaćeg Budućnost Krušika 2014 sama po sebi ne bi bila značajna jer u sportu se gubi i dobija što je gotovo uvek prisutno na sportskim terenima. Međutim ako se poraz Loznice sagleda u svetlu početnih pet kola prolećnog dela Lige onda valjevski poraz dobija jednu sasvim drugu konataciju u smislu da se ovaj poraz može okarakterisati ne baš lepim rečima poput bruke, tragedije i sličnih.
Povod za ovu priču je bodovni bilans koji su lozničani ostvarili u prvih pet kola drugog dela Lige kao i zivanja sa ekipom u predhodnoj sezoni. Od mogućih 15 bodova fudbaleri Loznice osvojili su samo četiri (pobeda protiv Poleta u Loznici i remi na Zlatiboru) dok je preostalih 11 otišlo na bodovna konta protivničkih ekipa. Same brojke govore da se radi o katastrofalno lošem rezultatu za koji ne postoji nikakvo opravdanje. Celokupna priča postaje još gora i crnja ako se sagledaju rivali lozničana u ovih pet kola. Radilo se o ekipama, koje su se u trenutku igranja protiv Loznice nalazile na donjem delu tabele pa se logično postavlja pitanje da li bi lozničani osvojili i ta četiri boda da su im rivali bile ekipe iz vrha tabele. Svemu predhodno izrečenom treba dodati i činjenicu da je Loznica u pet mečeva uspela da postigne samo dva gola ili ti 0,4 gola po meču.
Ukoliko se osvrnemo i na jesenji deo Lige priča o FK Loznici postaje jako tragična ali nažalost realna. Ekipa je u aktuelnu sezonu ušla sa jasnim, visokim ambicijama da se vrati u prvoligaško društvo koje je napustila u sezoni 2022/2023 godine. Najave koje su davali igrači i trener upravo su bile u tom svetlu. Hvalili su sastav ekipe, novoangažovane igrače, odlično odrađene pripreme i veliku motivaciju za povratak u prvoligaški karavan.
Gotovo identična priča zbila se pre početka sezone 2023/2024 godine a nakon gubitka prvoligaške vize. Busalo se u grudi a od rezultata ni traga ni glasa. Da „pas laje a vetar nosi“ jasno je već bilo samo nakon početnih sedam kola kada je tadašnji lider Borac iz Čačka imao neverovatnih deset bodova više od lozničana (21:11) da bi na polugodištu razlika iznosila i svih 12 bodova. Ovakav rezultat mogao se opisati samo kao sramotan i tragičan. Da sramota i tragedija mogu biti i veći od ove sa polusezone lozničani su pokazali igrama u drugog delu predmetne sezone pa su po okončanju 30 prvenstvenih kola imali ni manje ni više nego 28 bodova minusa u odnosu na Borac iz Čačka koji je osvojio prvo i kojem su lozničani trebali biti najveći rival za plasman u viši rang takmičenja, što znači da su lozničani u drugom delu Lige ostvarili neverovatnih 16 bodova zaostatka u odnosu na Čačane.
Ljubitelji najlepše sporedne stvari na svetu u gradu sporta Loznici smatrali su da se mora izvršiti totalna rekonstrukcija kako igračkog tako i stručnog kadra jer su svi oni u opisanoj predhodnoj sezoni pokazali na terenu da su samo jedna prosečna srpskoligaška ekipa koja sigurno neće biti kadra da u sezoni koja je sledila (2024/2025) izbori klubu povratak u Prvu ligu. Međutim od toga nije bilo ništa. Malo su promešane karte što se tiče igračkog sastava dok je trener ostao isti. Letnjeg pripremnog perioda aktuelne sezone nije se gotovo ni za pedalj ništa promenilo a što nije bilo viđeno godinu dana pre. Busanje u grudi u smislu sigurnog povratka u Prvu ligu, najraniji početak priprema od rivala, isti sparing partneri, isti trener i tako redom. Rezultat svega toga nije ni mogao biti drugačiji osim onog na polusezoni koji je glasio da su lozničani drugi na tabeli sa 10 bodova manje od lidera iz Priboja. Prema tome očigledno je da oni koji odlučuju u klubu nisu izvukli ni najmanje pouke iz predhodne katastrofalne sezone već su nastavili istim sistemom razmišljanja, rada, vođenja ekipe i ostalog. Nikome nije danas jasno na osnovu čega su se busali u grudi na početku aktuelne sezone kada ništa bitno nisu promenili u svom radu pa su tako već na polusezoni izgubili sve šanse da na kraju Lige izbore povratak u Prvu ligu. Međutim ni fijasko iz prvog dela lige nije igrače i trenera sprečio da se opet busaju u grudi da ne odustaju od borbe za prvo mesto iako je i laicima bilo jasno da je prednost FAP-a od deset bodova nedostižna. Zimsko busanje u grudi veoma brzo je utihnulo već nakon pet odigranih prolećnih kola. Kako je već napred navedeno lozničani su osvojili od mogućih 15 samo četiri boda pa trenutno zaostaju od lidera čitavih 17 bodova.
Kad se sve navedeno uzme u obzir postoji samo jedna reč – Prekardašilo. Ljubitelji zeleno belih su opravdano razočarani, ljuti i besni zbog rezulata koje fudbaleri postiđu evo već drugu sezonu za redom 8da u obzr ne uzimamo sezonu u kojoj je Loznica izgubila prvoligaški status). Opravdano se pitaju zašto se ne napusti dosadašnji tragično loš koncept ekipe i (ne)stručnog rada sa njom. Jednostavno kad nešto ne ide bilo u životu pa onda i u sportu koji je samo delić ovozemaljskog života, onda se moraju načiniti korenite promene ukoliko se želi krenuti na bolje. Naravno ukoliko se ne želi boljitak može se nastaviti već utabanim stazama sramote i tragedije. Svako ima pravo na izbor. Na rukovodstvu kluba je da koliko juće izabere kojim će putem dalje. Četiri minorna boda u startnih pet kola, uz sramotan bodovni saldo iz prvog dela sezone i onih jedva ni stotinu gledalaca na utakmici Loznica – Real na Lagatoru siguran su pokazatelj ponovo izabranog lošeg puta. Dokle više tako je najčešče pitanje među svim istinskim ljbiteljima zeleno bele boje. Pitanja se množe, odgovora nema a klub tone sve dublje i dublje. Zaista Prekardašilo.