Sastavni deo života pa tako i sporta kao jednog njegovog delića, su pobede i porazi. Poraza je uvek bilo, ima ih i biće ih. Izgubiti neki meč nije ništa neobično nti strašno. Bitno je da svaki igrač a i cela ekipa daju svoj maksimum pa ako je on nedovoljan za slavlje prione se još većem i napornijem radu da njima rival nekog sledećeg puta skine kapu i pruži ruku. Međutim veliki je problem, razočarenje, tuga i žalost ako meč ekipa izgubi kako se to popularno kaže a da “ nije ni metak ispalila“
Fudbaleri Loznice su u 16. kolu Prve lige poraženi na svom bunjištu od ekipe Zemuna rezultatom 2:0. Zemunci su na Lagator došli kao nosioci jesenjih lovorika i kao jedina neporažena ekipa u prvom delu Lige. Samim tim poraz se mogao eventualno i očekivti ali su svakako u igri bile i druge opcije koje su umnogome zavisile i od samih lozničana. Što bi deca rekla „ako je Zemun Prvak nije Lav“ pa su tako fudbaleri Loznice imali priliku da se odličnom, hrabrom, borbenom i motivisanom igrom izbore za jedan a što ne i za sva tri boda. Pribojavali su se gosti gostovanja u Loznici i strepeli su u danima pre meča od konačnog ishoda duela sa lozničanima jer postoji neko uvaženo mišljenje da Loznica ima sastav za sam vrh tabele prvoligaškog karavana. Međutim, gosti su se vratili kući pevajući a da se maltene nisu ni pošteno oznojili.
Na travnatom terenu Lagatora na nedeljnom meču koji je trebao da bude i derbi meč 16. kola situacija za neverovanje i veliki bes i razočarenje navijača zeleno belih. Gosti su se prošetali terenom 90 i kusur minuta i mnogo mnogo lakše odneli sa sobom ceo plen od očekivanog a da pri tome nisu naišli ni na najmanji otpor domaćina. Zeleno beli su izašli na teren kao da su glineni golubovi, čekajući da gosti napune mrežu Antonića, da što pre odu svojim kućama i zaborave ovaj meč. Zaista je bilo najblaže rečeno, otužno posmatrati Nemoć, Kukavičluk, Strah, Neznanje ili Već Šta lozničana koji su delovali kao da su prvi put izašli na teren u svom životu. Mučili su se čak zeleno beli i da iznesu loptu iz svoje polovine a da o šutevima na gol gostiju ili stvaranju šansi za pogotke uopšte i ne pričamo jer ih nije ni bilo. Sa druge strane fudbaleri Zemun su očitali pravu lekciju kolegama iz zeleno belog tabora u svim elementima fudbalske igre. Pre svega bezprekornoj fizičkoj spremi, zavidnoj tehnici, brzom protoku lopte i dalje da ne nabrajmo jer toga ima na pretek. Jednostavno rečeno gosti nisu dali fudbalerima Loznice ni da pošteno udahnu vazduha. Odraz predhodno navedenog najslikovitije može ilustrovati jedna od situacija kada lozničani krenu u napad od svog gola. Antonić uposli najbližeg štopera jer nema kome drugom da uputi loptu jer su gosti kao mravi mileli po celom terenu, a ova prosledi loptu drugom štoperu. Lopta krene ka centru a onda se krene unazad i lopta ponovo okonča kod Antonića. Što reče jedan navijač “ mi napadamo unazad“.
Posebna priča ovog meča je njegovo taktičko viđenje. Trener Zemuna Milan Kuljić je očitao pravu lekciju kolegi Dejanu Nikoliću. Gosti su od samog starta zaigrali visoki presing na način da loznični nisu mogli da prenesu loptu u polovinu gostiju. Zaista je bilo milina gledati kako fudbaleri Zemuna lagano špartaju po terenu, pokrivajući svaki njegov delić. Za razliku od domaćina koji je prosto „udavio“ loptu pa se prividno mogao steći utisak da lozničani imaju veći posed lopte, gosti su igrli brzo, često na prvu loptu (drugi gol gostiju), protok lopte je bio fantastičan tako da su se tokom prvog dela igre počesto nalazili sami bez svojih čuvara u blizini i naravno iz takvih situacij stvarali gol šanse ili postizali pogotke, pa se slobodno može reći da ovaj poraz najvećim delom ide na dušu trenera Nikolića koji nije uspeo da reši visoki presing gostiju. Još veći crnjak je da je trener lozničana u izjavi posle meča doslovce rekao “ „ Sve ono što smo očekivali u pripremi utakmice, dešavalo se i na meču, ali nismo planirali da primimo onakve golove, prvi je bio baš smešan“ pa stoga jasno sledi pitnje pa ako je sve to znao i predvideo zašto nije uspeo da pronađe protivotrov za visoko presing gostiju kako u pripremi ili tokom samog meča. Ili je on pokušavao da to uradi ali da njegovi igrači to nisu znali, mogli ili već šta da urade a to opet krivicu baca na njega jer je on kao trener tih igrača bio dužan da ih nauči, osposobi ili već šta da znaju, mogu i žele uspešno reagovati na taktičke varijante rivala. Ovako ovom izjavom baca sav teret neuspeha na igrače a što nikako ne može biti tako. Jedino što je se moglo videti jeste da je Nikolić menjao igrače ali se na terenu nije ništa menjalo.
Tako je „derbi“ meč rešen maltene a da nije ni počeo jer su gosti pitanje pobednika i cara na terenu rešili u prvih pola sata meča. U drugom delu meča strpljivo i iskusno su prešli na defanzivu vrebajući šanse za novi gol iz kontranapada što je se i desilo u dva navrata ali je mreža Antonića do kraja meča ostala sa samo dve rupe. Nešto traljavo su pokušavali lozničani u drugom delu meča ali su bili dosta nespretni, spetljani tako da takvom igrom teško da bi dali gol nekom srpskoligašu a kamoli golmanu Zemuna koji je lagano mogao po lepom vremenu da sa svog gola posmatra kako njegovi saigrači melju lozničane.
Zašto su fudbaleri Loznice odigrali meč ovako na razočarenje i bes svojih navijača ? Da li je to Nemoć, Kukavičluk, Neznanje ili Već Šta to moraju pre svega da se svako od njih ponaosob pogleda u svoje oči, pa svi međusobno a pogotovo sa svojim strategom Nikolićem jer ovo nije prvi slučaj u dosadašnjem delu Lige da zeleno beli igraju na ovakav način. Nažalost.