Na juče okončanom Evropskom Prvenstvu za mlade i mlađe seniore do 23 godine koje je održano u glavnom gradu Jermenije, Jerevanu, srpski reprezentativac Rastko Simić je u konkurenciji mlađih seniora do 23 godine, u kategoriji do 80 kilograma, odlukom sudija 4: 1 savladao takmičara iz Rusije, Gukov Alekseja.
Dan posle, na putu od aerodrom Nikola Tesla do rodne Loznice gde mu sugrađni spremju svečani doček, Simić je ekskluzivno za portal izneo svoje viđenje učešća na ovom Prvenstvu.
“ Nema dvojbe da sam došao sa namerom da osvojim Zlato. Međutim nikada u životu ne možete i ne smete biti sigurni da ćete nešto uspeti bez obzira koliko to želeli. Na samom putu do najsjajnijeg odličja ima nekoliko stepenika, počevši od samih priprema za Prvenstvo pa sve do ponosnog pevanja“Bože pravde“ na pobedničkom postolju i svako od tih iskušenja morate odlično proći.
Do Zlata sam došao kroz tri borbe. Voljom žreba sam startovao od samog početka, četvrtfinala. Taj meč mi je mnogo dobro došao da povratim osećaj borbe u amaterskom boksu obzirom da sam zbog profesionalnih borbi maltene celu godinu bio lišen amaterskog boksa a između njih je velika razlika. Meč je prošao baš kako je i trebalo. Zabeležio sam ubedljivu pobedu, povratio osećaj za borbu i sa puno elana i optimizma sam ušao u polufinale.
U polufinalu me čekao ozbiljniji rival od protivnika iz četvrtfinala. U tu borbu ušao sam maksimalno koncentrisan, motivisan, taktički dobro spremljen i meč sam rešio već u drugoj rundi.
U finalu me je sačekao najjači rival na ovom Prvenstvu. Takmičar iz Rusije je evropski i svetski Prvak u mlađoj uzrasnoj kategoriji. Kao svaki ruski bokser besprekorno je fizički spreman, udara jako, uporan je i ne dozvoljava vam ni za trenutak da predahnete. Sa druge strane ja nisam bio ni blizu polufinalnog izdanja. Nisam se osećao najbolje. Bio sam dosta spor i trom. Udarci mi nisu bili jaki kao u polufinalu. Kad je meč okončan bio sam veoma iscrpljen kao i moj rival. Na kraju uz Božiju pomoć bio sam dosta bolji rival i sudije su mene proglasili kao pobednika.
Naravno da nema lepšeg osećaja od pevanja srpske himne na najvišem stepeniku pobedničkog postolja. U tom trenutku vrte ti se razne slike po glavi i nisi još uvek dovoljno svestan svog uspeha.
Svaki uspeh pa tako i ovaj, smatram kao nagradu za predhodno uloženi rad koji u mom slučaju nije bio nimalo mali uz mnogo već poznatih problema kroz koje sam prolazio. Sa druge strane, Zlato je veliki podstreh i motivacija za naredni period. Ovo Zlato smatram kao jedan stepenik ka Olimpijskim igrama u Los Anđelesu na kojima ću, nadam se i uz Božju volju i pomoć učestvovati i ako Bog da postići dobar rezultat“.