Nedavno okončana takmičarska sezona 2025/2026 godine za košarkaše Loznice bila je treća uzastopna drugoligaška sezona. Lozničani su ovu sezonu okončali na 11. mestu na tabeli drugoligaškog karavana uz skor od 12 pobeda i 18 poraza. Gledano sa te, rezultatske, takmičarske strane, poslednja drugoligaška sezona bila je najslabija od sve tri dosadašnje.
Treba podsetiti da su košarkaši Loznice postali članovi Druge lige Srbije u sezoni2023/2024 godine. Naime nakon sušnih godina, možda bolje reći godina životarenja u najnižem rangu takmičenja, grupa bivših igrača rešila je da revitalizuje klub koji je u svojoj istoriji uspeo da „izbaci“ igrače koji su u daljoj karijeri dostizali zvezdane visine, počevši od Vladimira Cvetkovića, Miloša Vujanića, Slobodana Nikolića… Napravljen je dugoročan plan koji je podrazumevao da klub „raste“ iz sezone u sezonu i da u dogledno vreme postane stabilan član najvišeg nacionalnog takmičenja. Zasukani su dobrano rukavi i nakon tri godine po Republičkim ligama u sezoni 2023/2024 godine košarkaši su uspeli da se domognu Druge lige (popularna B liga) što je bio ogroman uspeh obzirom gde su se nalazili samo tri sezone pre.
Druga liga se pokazala kao veoma ozbiljno takmičenje, daleko iznad Regionalne lige u svakom pogledu bitisanja pogotovo što je u prvoj lozničkoj sezoni Druga liga počela da funkcioniše kao Jedinstvena liga sa 16 klubova. Novo takmičenje, po kvalitetu neuporedivo sa predhodnim regionalni,. čak 30 mečeva sa veoma kvalitetnim rivalima, pogotovo u premijernoj sezoni, duga putovanja, mnogo zahtevniji budžet, bolja organizacija kluba i još štošta bili su novi zahtevi koji su se postavili pred rukovodstvo kluba. Čelnici lozničkog drugoligaša hrabro su se uhvatili u koštac sa novonastalom situacijom i zahtevima. Plan je bio da se u premijernoj sezoni izbori opstanak u Drugoj ligi a da se u narednom periodu iz sezone u sezonu ostvari što bolji plasman pa ako se ukaže prilika i plasira u KLS što bi bio najveći uspeh kluba u dosadašnjoj istoriji.
U premijernoj drugoligaškoj sezoni zacrtani cilj je ostvaren pa i premašen. Klub je uz skor od 14 pobeda i 16 poraza obezbedio opstanak u Ligi nekoliko kola pre kraja iste i ne samo to već se plasirao na visoko deveto mesto na tabeli. Lozničani su bili pravi hit Lige uspevši da skinu skalpove i vodećim klubovima takmičenja. Imali su lozničani podosta problema pre svega personalnih a sigurno je podatak za Riplija da su u finišu Lige igrali samo sa 5-6 igrača.
Druga sezona još uspešnija upravo u skladu sa ranije proklamovanim ciljem da klub raste iz sezonu u sezonu. Sa skorom od 17:13 lozničani su okončali na sedmom mestu uz žal jer su za samo jedan bod mogli biti i fascinantni peti. Čak u jednom trenutku su bili blizu i kandidature za najviši plasman ali je njegovo veličanstvo Realnost vrlo brzo lozničane vratila tamo gde im je u tom trenutku bilo mesto.
Kada se u trećoj, nedavno okončanoj sezoni, očekivao naredni kvalitativni skok, desilo se suprotno. Od očekivane borbe za sam vrh lozničani su dospeli jednog trenutka do opasnosti od gubitka drugoligaške vize a sezonu su okončali jako lošim skorom od samo 12 pobeda i 18 poraza što im je sveukupno donelo 11. poziciju na tabeli. Izgubili su zeleno beli podosta utakmica koje su morali dobiti, bilo po kvalitetu koji poseduju ili okolnostima koje su se dešavale na mečevima. Nije bilo žara i izgaranja na terenu do poslednje kapi znoja, fenomenalne hemije kojom su ranijih sezona nadoknađivane ostale slabosti. Sve su to prepoznali i navijači što je bilo vidno u mnogo manjoj poseti na tribinama u odnosu na predhodne dve sezone.
Mnogi će u odbranu „ličnosti i dela druga Tita“ krenuti sa pričama o povredama i drugim nedaćama koje su bile pratioc ekipe u aktuelnoj sezoni, promenama trenera i sličnom. Ali neka se samo malo osvrnu unazad i videće da su ti problemi, još izraženiji, pratili ekipu i predhodne dve drugoligaške sezone pa je krajnji učinak bio ipak veći. Činjenica je da je ostvareni rezultat neuspeh koliko god se to nekom svidelo ili ne. Razloga sigurno ima podosta. Neki jesu objektivne prirode ali u predhodnoj sezoni dominirali su ipak subjektivni razlozi.
Ako se želi najviši plasman pa i članstvo u KLS potrebno je dosta toga izmeniti pre svega u razmišljanjima onih koji kreiraju politiku kluba. Trenutna razmišljanja su ipak ostala na regionalnom nivou a najviše donjem domu drugoligaškog karavana. Ako se želi više i razmišljanja moraju biti takva, pre svega profesionalnija a ne drugarska kako je to aktuelno. Ne može se želeti plasman u sam vrh tabele a trenirati sigurno sa najmanjim fondom časova treninga tokom sezone u odnosu na bilo koju ekipu u Ligi. Tako je moglo na Regionu ali DLS i naročito KLS su Lige gde se trenira daleko daleko daleko više a da ne pričamo da se ne trenira u 22 časa uveče kada je vreme samo za spavanje. Odnos igrač prema treningu mora biti mnogo profesionalniji. Ne može se po principu kako reče jedan čelnik kluba „zub me zaboleo ili ostavila me devojka“ pa ne doći na trening ili nedaj Bože na utakmicu. Mora se prestati robovati da li će minutažu veću imati domaći igrači ili stranci. Moraju igrati oni koji najviše daju na terenu u odnosu na svoje mogućnosti a ne da se gleda ko se kako zove i odakle je. Nemoguće je postići uspeh ako angažujete trenera koji ne živi u Loznici, već samo dolazi na treninge i to još ne sve već samo tri puta nedeljno. Kako očekivati da će taj trener imati kontrolu nad ekipom ako nema pojma šta se dešava sa igračima tokom cele sedmice. Trener mora biti surovi profesionalac koji stoji klubu na usluzi 24 časa dnevno. U svemu ovome oko trenera ne zadiremo u njihov kvalitet, samo da budemo jasni. Atmosfera na klupi za vreme meča mora biti na visokom nivou a ne kao na pojedinim mečevima da se ne zna ko pije ko plaća, da se igrači međusobno ili sa rukovodiocima čašćavaju ružnim nedopustivim rečima. Potrebno je imati poverenje u angažovanog trenera i pustiti ga da samostalno rukovodi kako trenažnim procesom tako i utakmicama a ne da npr time out može zatražiti bilo ko na klupi a ne jedini koji to ima pravo a to je nedvosmisleno trener.
Ima toga još što je sigurno uticalo na loš rezultat u protekloj sezoni. Loša sezona nije tragedija. Na kraju krajeva ne može svaka biti uspešna ili uspešnija od predhodne. Sport je pun padova i uspeha ali svaki neuspeh treba da bude stub nekog novog uspeha. Treba dobro analizirati celokupnu situaciju i preduzeti određene korake da se loše situacije i razmišljanj opet ne ponove. Sadašnje rukovodstvo je pokazalo poslednjih sezona da zna posao i nema sumnje da znaju kako izaći iz ove loše sezone i učiniti da naredna bude opet uspešna i na ponos svih ljubitelja košarke a i celokupnog sporta u Gradu Loznici. Mora se samo biti realan, objektivan, samokrtitičan a pre svega doneti odluka da li će u svojim glavama ostati na nivou Regiona ili će se konačno izdići na viši nivo.