KMF Loznica Grad 2018 dobila je još jedno veliko pojačanje. Reč je o golmanu Jakovu Jadži Vuliću koji će se u drugom delu sezone pridružiti momcima iz Loznice u nastojanju da osvoje šampionsku titulu i plasiraju se u Ligu šampiona Evrope. Jakov Vulić je u Loznicu došao iz KMF FON i zajedno sa ostalim zimskim pojačanjima Denisom Ramićem, koji je u prvom delu takođe nastupao za ekipu FON-a, Aleksandrom Janjićem (Vranje) i Danilom Kostićem (Jastrebac) uz već starosedeoce Perića, Kocića, Avramovića, Milovanovića, Rosića i ostalih, garant je da će se u Lagatoru igrati vrhunski futsal i da su veoma velike šanse da se u Lagatoru slavi šampionska titula.
Za Jakova Vulića vezana je jedna neobična životno sportska priča.
Momak odrastao na Fontani u Bloku 1, paralelno stiže da čuva mrežu nacionalnog tima i da nadgleda osuđenike u Specijalnoj zatvorskoj bolnici, gde radi kao stariji komandir. Krajnje nesvakidašnja priča! Treba stići i postići sve to, „razbistriti“ glavu i biti maksimalno koncentrisan na „oba fronta“ za dve dijametralno suprotne stvari. A Jakov Vulić sve to obavlja bez pogovora i sa osmehom na licu. Na sve to stiže da se posveti i verenici Milici sa kojom uskoro planira da stane na „ludi kamen“.
U ovoj neobičnoj priči govori Jakov Vulić :
“ Prošao sam kompletnu omladinsku školu Radničkog iz Novog Beograda, zaigrao za prvi tim, zatim sam imao kratku epizodu u Srpskoj ligi Vojvodine (treća liga), a posle toga je usledio povratak u matični klub Radnički. S obzirom da sam nižeg rasta 175 centimetara, mišljenja sam da je moj krajnji domet bio srpskoligaški fudbal. Ipak, nisam sa time zadovoljavao! Moji snovi bili su državni grb i himna, Zvezda i Marakana.
Rešio sam da okačim rukavice o klin sa 20 godina, posle toga je usledila šestomesečna pauza bez sporta, a onda sam dobio poziv Aleksandra Milenovića tadašnjeg trenera futsal kluba Mungosi koji se takmičio u drugoj futsal ligi Srbije. Dakle, sa 20 godina sam zakoračio u taj magični svet futsala. U startu je delovalo lako, posle prvih nekoliko meseci branjenja u Mungosima zaradio sam poziv tadašnjeg selektora reprezentacije Ace Kovacevića za prijateljske utakmice protiv Azerbejdžana, tada jedne od najboljih reprezentacija Evrope. Ali tada su bili pozvani najbolji ili najtalentovaniji mladi igrači iz domaćeg prvenstva, našao sam se među njima. Posle toga nisam više dobijao pozive neko vreme. Menjao sam prvoligaške klubove, a onda sam stasao u Novoj Pazovi, i eto poslednje četiri godine sam standardni reprezentativac. Ne mislim da je put do reprezentacije bio izuzetno trnovit, jednostavno su se kockice poklopile, a ja nisam odustajao.
Tačno je da radim u Specijalnoj zatvorskoj bolnici u Beogradu u zvanju starijeg komandira. Mnogi su iznenađeni kada na prvu loptu čuju kojim poslom se bavim osim futsala. Uglavnom saigrači zbijaju dosta šala na moj račun zbog toga, ali ne smeta mi. Kada sam prestao da igram veliki fudbal odlučio sam da je momenat da se zaposlim i konkurisao sam. U periodu dok sam čekao taj posao počeo sam da treniram futsal. Kada sam dobio posao i moje igranje futsala je krenulo uzlaznom putanjom. Svakako nije svakidašnje da se profesionalni sportista bavi bilo kojim poslom. Smatram sebe čovekom sa dve profesije.
Zaposlen sam osam godina u SZB-u. U samom zatvoru gde ljudi izvršavaju svoje kazne atmosfera nije uvek baš sjajna i moj posao nosi nekada, nažalost, i neprijatne situacije. Apsolutno imam kontakt sa zatvorenicima, to je moj posao, ulazak u sobe, prebrojavanje, podela hrane i druge aktivnosti, trudim se i da učestvujem u njihovoj resocijalizaciji. Poznato mi je da određeni broj njih zna da sam reprezentativac jer su u svojim sobama ili TV salama imali priliku da me vide kraj malog ekrana ili u novinama, a i u zatvoru se sve brzo pročuje.
Moji upravnici, načelnici i nadzornici mi i te kako izlaze u susret. Imam i podršku mojih komandira, svima njima se zahvaljujem ovom prilikom! Imaju razumevanja i dobijam opravdana odsustva ukoliko to zakon nalaže, odnosno koristim plaćena odsustva propisana zakonom u svojstvu člana reprezentacije Srbije. I godišnje odmore takođe koristim. Imam samo reči hvale za nadređene.
Moj dan počinje odlaskom na posao koji završavam u popodnevnim satima. Tri puta nedeljno sam u teretani direktno sa posla, imam vremena za malo kasniji ručak, a onda klupski trening svakodnevno i u večernjim satima vreme je posvećeno verenici ili majci i posle toga spavanje. Tako iz dana u dan. Vikendi su što se tiče posla slobodni i obično mi je subota ili nedelja rezervisana za utakmicu. Tako da nema često sudaranja.
Bilo je momenata kada sam hteo da dignem ruke od jednog ili drugog, ali to je sve nekada u afektu kada sam preopterećen oko usklađivanja obaveza.
U Srbiji može da se živi i da se zarađuje prosečna ili plata iznad proseka, ali nije to novac kao sa velikog fudbala gde možeš obezbediti svoju egzistenciju. U Španiji, Rusiji ili Portugaliji može se zaraditi više novca i može se lakše obezbediti životna egzistencija, ali i to je zapravo vrlo teško.
Fudbal u kraju mi je oduvek davao želju za branjenjem istog. Odrastao sam na Fontani u Bloku 1 na Novom Beogradu, tu se nekada održavao najbolje organizovani turnir u Beogradu (Fontana Kup), kao klinac sam ga osvajao. Želim da napomenem da sam u kraju imao i uzora, u pitanju je legenda Predrag Peca Brzaković, mislim da je to jedini golman i čovek koji je obukao dres reprezentacije i u velikom i u malom fudbalu, jedan od najboljih ikada! Voleo bih da pokrenem ponovo taj turnir u kraju, ali ovog puta u njegovo ime. Uzor u velikom fudbalu bio mi je Vladimir Stojković, zbog njega je čak puštao i kosicu, pravio lokne“.
Svakako svojom dosadašnjom futsal karijerom Jakov Vulić je, ako nije prestigao svog idola popularnog Stojketa, sigurno je ravan njemu.
Jakov Vulić je bio član reprezentacije Srbije na nedavno okončanom Evropskom prvenstvu u Holandiji.