Put do uspeha u sportu nije nimalo lak. Posut je trnjem i pun teških izazova. Da bi se postigao dobar rezultat mora se biti spremno da se hrabro uhvati u koštac sa problemima kojih će sigurno biti na putu ka zacrtanom cilju. Na tom putu nema kompromisa. Ili jesi ili nisi sposoban da savladaš sve prepreke i uvek spreman da nepokolebljivo ideš dalje ka ostvarenju svojih snova. Potrebno je dosta rada, upornosti, vere u sopstvene snage i mogućnosti kaoi podrške sa strane. Ali kada se dosegne cilj emocije su teško opisive.
Put trenera Marka Perića i njegovih 11 pulena do jesenje Titule Prve futsal lige upravo je bio sve ono što je u predhodnom delu teksta rečeno.
Mnogo problema od prvog koraka ka jesenjim lovorikama stajalo je na putu Periću i momcima. Problemi su počeli još letos kada su futsaleri krenuli ka zacrtanom cilju. Ekipa koja se predhodne sezone takmičila raspala se u paramparčad i moralo se krenuti u selekciju ekipe za novu sezonu od nule. Niti je klub imao sredstava kao predhodnih sezona niti je bilo kvalitetnih igrača na futsal pijaci pa se u pripremni period krenulo sa onim čime se raspolagalo a u hodu pokušavalo se da se oformi ekipa koja će biti konkurentna najvećem rivalu FON Banjici koji je posao oko selekcije igrača uveliko okončao pre početka priprema. Koliki je značaj da od samog starta priprema imate punu selekciju igrča ,svakom treneru koji se razume u svoj posao je veoma jasno.
Kako Perić kaže “ od kukanja nema vajde već je potreban rad, rad i samo rad“ igrači i on su zasukali rukave i krenuli sa radom. Radilo se svojski i po dva puta dnevno. Svi koji znaju Perića svesni su koliki je intenzitet Marko nametnuo od prvog dana. Momci su radili maksimalno ne štedeći se ni na jednom treningu. Bilo je tu umora, upale mišića ali igrači se igrači nisu štedeli i već na samom startu pokazali ogromnu motivaciju, spremnost i upornost da ponovo vrate Ligu Šampiona u Lagator. Kao nagrada za krvnički rad usledili se dobre igre na turniru u Rigi koje su igračima i treneru dale još veći motiv da istraju na putu ka svom cilju.
Krenulo je i Prvenstvo. Ekipa nije imala dovoljno vremena da se niti fizički, niti tehničko taktički u potpunosti spremi za takmičarske utakmice. Prosto rečeno duvalo je na sve strane. Pored već rečenog, veliki problem je bila nedovršena selekcija ekipe koja je dosegla do samo devet igrača i dva golmana. Ući u trku FON Banjicom sa dve četvorke, pri čemu rival ima kompletan tim i to kakvih igrača, predstavljalo je pravo samoubistvo jer je futsal sport velikog intenziteta koji traži maksimalnu spremnost svakog igrača a sa druge strane dovoljno veliku rotaciju da bi se intenzitet igre održao tokom celog meča. Zaista je fascinantno do kojeg nivoa su lozničani bili spremni tokom 11 jesenjih kola da ne samo da su bili u stanju da pariraju rivalima već i da u odnosu na svakog od njih na svakoj utakmici budu dominantni u tom pogledu. Gazili su momci trenera Perića od prve do poslednje sekunde meča. Duboki presing koji su servirali rivalima bio je prosto nerešiva enigma. Sav taj napor podnelo je samo osam igrača (Matić je igrao jako malo) što je čudesno. Sve je to na terenu izgledalo lepo i lako ali su samo igrači, Perić i njegov saradnik Rakičević znali kroz kakav pakleni rad su prošli da bi bili fizički premoćni u odnosu na rivale.
Nekako je ekipa pregrmela start protiv uvek nezgodnog Ekonomca. Naišao je zatim šok u vidu poraza u Nišu. Nisu se ni posle neočekivanog ubedljivog poraza obeshrabrili niti gubili veru u sebe. Nisu dozvolili da ih populja i baci na kolena bilo šta. Pojačavali su rad iz treninga u trening, zbili još jače svoje redove. Dobra hemija od samog starta tokom Prvenstva je dosegla vrhunac. I u dobru i u zlu igrači su se držali zajedno. I pred poslednje kolo kada su obustavili rad zbog neisplaćenih ugovornih obaveza, opet su bili jedinstveni. Takvu grupu igrača bi poželeo svaki trener.
Prolazeći kroz sve teškoće i izazove koje najveći rival za šampionski bal nije imao, nesalomivi Marko Perić i njegovih 11 musketara u koje ima bezgranično poverenje kao i oni u njega, iako unapred otpisani, dočekali su da se nakon jesenjih 11 kola popnu na tron na kome će sami boraviti tokom zimske pauze. Svesni su igrači i trener da je postignuti rezultat veliki uspeh u odnosu kroz koje Scile i Haridbe su prolazili od letos naovamo. Ali sa druge strane znaju da je to samo usputna stanica do krajnjeg cilja i da neće ništa vredeti ukoliko se krajnji cilj ne ostvari. Jako dobro znaju koliko ih do cilja čeka muka, problema i već čega. Zato jesenje lovorike kratko proslaviše i dadoše se u razmišljanja o prolećnom delu ligaškog takmičenja u kojem imaju cilj da osvoje prvo mesto i najbolji startni broj za play off.
Svi oni nemaju ni trunku sumnje da će u narednom periodu na svakom treningu i utakmici dati maksimum svoga maksimuma, da će ostaviti srce na terenu. Njihova vera u svoje mogućnosti i samopouzdanje dosežu do nebeskih prostora. Za sve ono što su uradili u predhodnom periodu zaslužuju da im se oda veliko priznanje. Sa te strane jako neophodno će biti da rukovodstvo kluba u što kraćem roku uradi svoj deo posla, u smislu finansija, jer su treneri i igrači svoj deo odradili na najbolji mogući način.
SVAKA ČAST IGRAČIMA I TRENERIMA !!!
SPORTSKA LOZNICA VAM SE DIVI !!!
SREĆNO I BERIĆETNO DO TREĆE ŠAMPIONSKE TITULE !!!