Ako bi na gradskom šetalištu nasumično pitali žitelje grada sporta Loznice „da li znaju za nekog lozničkog tenisera“ najverovatnije bi vas začuđeno pogledali uz konstataciju „da nema tenisa u Loznici“, a kako bi ga uostalom i bilo kad u Loznici ne postoji nijedan teniski teren, što predstavlja raritet a sa druge strane na neki način i veliku sramotu.
Međutim jedan mladić koji će uskoro napuniti tek 17 godina, rešio je da se, uprkos činjenici da u Loznici nema ni slovo T od tenisa, bavi ovim lepim, veoma zahtevnim i atraktivnim sportom. Reč je o Milošu Skoriću, rođenom 2008. godine u Loznici koji je na nedavno okončanom Otvorenom prvenstvu Beograda za juniore (do 18 godina) osvojio titulu vicešampiona iako je nastupao kao dve godine mlađi teniser u odnosu na ostale. Uspeo je mladi loznički teniser da izađe kao pobednik u četiri meča ali je zaustavljen u finalu tako da se morao zadovoljiti drugim mestom,
U gradu bez tenisa, odakle Miloš baš da se bavi tim sportom ?
“ Kad sam bio Mali voleo sam da gledam teniske mečeve, najviše Đokovića i želeo sam da jednog dana budem kao on. Znao sam da ispred ekrana satima imitiram i izvodim pokrete koje sam u tom trenutku gledao tokomc prenosa mečeva. Na taj način zavoleo sam tenis i evo u njemu sam već punih 12 godina“
Gde ste napravili prve teniske korake ?
“ Tenis sam počeo da treniram kad sam imao 5-6 godina. Radilo se o individualnim treninzima uLoznici ali je to bilo daleko od nekog dobrog rada jer učitelja za tenis nije bilo u Gradu a negde sa osam godina imao sam prva takmičenja. Sa deset svojih godina počeo sam da tenis shvtam mnigo ozbiljnije i krenuo ono baš naporno da treniram.Usledila su i neka takmičenja ali bez nekih zapaćenih rezultata. Onda je usledila godina korone i veliki zastoj u radu a po njenom prestanku ponovo sam se vratio u trenažni proces“.
Obzirom da u Loznici niste imali maltene ni minimalne uslove za rad i napredak morali ste da donesete odluku kako gde, sa kim u daljem radu.
“ U Loznici sam mogao da radim jedino na elementima fizičke pripreme tako sam morao nešto da preduzmem po tom pitanju. U dogovoru sa roditeljima od pre godinu ipo dana tenis treniram u TK Premium u Beogradu, sa tim da sam i dalje nastavio da živim u Loznici i treniram u rodnom gradu vezano za fizičku pripremu“.
Uz tenis niste zanemarili školovanje kako to obično biva sa teniserima u vašim godinama.
“ Učenik sam lozničke Gimnazije i mogu da kažem da je jako teško uskladiti treniranje i igranje tenisa sa školskim obavezama. Prinuđen sam, pogotovo kada su turniri u pitanju, da izostajem sa nastave. U tom pogledu, u pravdanju izostanaka imam podršku od Škole ali nikakvih drugih privilegija nemam tako da ako hocu dobru ocenu moram učiti i znati kao i svi ostali učenici“.
Šta biste izdvojili od vaših dosadašnjih uspeha ?
„Najveći uspeh mi je drugo mesto na juniorskom turniru na kome je učestvovao veliki broj najboljih igrača Evrope u tom uzrastu. Najdraži uspeh mi je ovaj poslednji, titula vicešampiona na „Beogradskom Openu“ za uzrast juniora. Naravno tu je pregršt medalja i priznanja sa mnogobrojnih turnira u Srbiji“.
Sad sa ove vremenske distance da li ste zadovoljni što ste u teniskom sportu još od malena ?
“ Apsolutno sam zadovoljan i nisam sigurno pogrešio“.
Kako je sport uticao na vaš razvoj u svakom pogledu ?
“ Sport mi je doneo zdrav život što je preduslov da biste se bavili bilo kojim sportom. Kroz sport stičete navike, pre svega radne. Naučite šta je disciplina u svakom pogledu, bilo u sportu bilo u privatnom životu. Sport vam očvrsne karakter i uči vas da se u životu snalazite sami više nego moje vršnjake van sporta. U sportu stičete nove prijatelje a imate priliku i da putujete“.
Imate li slobodnog vremena ?
“ Imam ga i najviše volim da ga trošim igrajući igrice a naravno tu su i izlasci sa društvom“.
Kojim osobinama bi najbolje opisali sebe ?
“ (uf). Recimo da sam uvek dobro raspoložen, uporan, disciplinovan (osim kad je u pitanju ishrana) i tvrdoglav. Ne slušam baš uvek, pogotovu trenera i to moram ispraviti.Volim da bude po mome pa makar bio i na gubitku“.
Da li biste nešto promenili kod sebe ?
„Mislim da ne. Trenutno živim onako kako želim i volim“.
Šta biste poručili sada nekim klincima i klincezama koji tek treba da se odluče da treniraju neki sport?
“ Pre svega toplo im preporučujem da se bave bilo kojim sportom jer će im omogućiti pravilan psiho-fizički razvoj. Doneće im zdrav život. Steći će navike još u najranijem uzrastu i ono što smatram kao posebno bitno naučiće šta je odgovornost. Tenis jeste jako naporan sport i iziskuje veliki rad, dosta odricanja kao i da morate da budete psihički a i fizički dovoljno jaki da odgovorite njegovim zahtevima. Uprkos svemu tenis je veoma atraktivan sport i za mene je najlepši“
Priča o mladom teniseru, Milošu Škoriću trebalo bi da bude prilika da žitelji Loznice znaju da među sobom imaju mladog i talentovanog tenisera, da se počne pričati teniska prića u gradu sporta Loznici i da uskoro tenis ne bude neki bauk već sport koji će zaživeti među mladima. Naravno da je ovo istovremeno i poziv odgovornim ljudima za sport u Gradu da počnu da se bave i tenisom, kao što to rade sa drugim brojnim sportovima u Gradu. Pre svega ta briga bi trebalo za zadatak da ima izgradnju terena za tenis odakle počinje svaka priča.
Miloš Škorić pored svih teških iskušenja kojima je izložen igrajući tenis, nije dozvolio da ga svi ti negativni faktori a pre svega nedostatak teniske infrastrukture za koju ne treba nešto puno novca ali je svakako neophodna dobra volja nadležnih, spreče da se bavi onim što želi i voli. Muke muči ali se ni on ni roditelji koji su mu ogroman podrška, ne predaju i neće se predati. Treba biti uporan jer kako kaću oni sportski isksuni stručnjaci „ne uspevaju najbolji, već najuporniji“ a Miloš Skorić to svakako jeste.