“Strpljen-spasen”, narodna je izreka koja govori o umeću čekanja, vrlini koja se oduvek smatrala plemenitom.
“Strpljenje je gorko, ali mu je voće slatko” (Aristotel)
Aleksa Vidić, koji igra na poziciji štopera pojačao je redove lozničkog prvoligaša neposredno pred prvo kolo aktuelne Prve lige Srbije. Stameni Užičanin, koji je u septembru napunio 32 godine, došao je iz jermenskog prvoligaša Shirak Gyumri za koji je nastupao pune četiri sezone (2021/2022-2025/2026) tokom kojih je odigrao gotovo 100% mečeva (116) sa punom minutažom (90). Dakle u Loznicu je došao kao iskusni, kvalitetni štoper i sigurno je nakon razgovora sa trenerom i čelnicma kluba očekivao da će imati neku zavidniju minutažu i ulogu u ekipi. Međutim desilo se sve suprotno.
Trener Nikolić, koji je insistirao kod čelnika kluba da se Vidić dovede koliko odmah sigurno pod utiskom katastrofalno lošeg učinka na „generalci“ u Zvorniku, u prva tri kola što bi se reklo nije ni pogledao prema Vidiću. Sve to vreme Aleksa je na svakom treningu davao sve od sebe kao pravi profesionalac čekajući svoju priliku. Šansu nije dobio ni na mečevima kada je ekipu predvodio trener Pajić nakon odlaska trenera Nikolića. Od šestog kola je ekipu preuzeo Ivica Milutinović a sudbina Vidića se nije promenila ni za jotu. Vidić je i dalje na treninzima bio pravi profesionalac. Na neki volšeban način iznenada je dobio priliku da se pokaže na meču devetog kola kada je Loznica ugostila Javor Matis. Odigrao je Vidić svih 90 minuta veoma kvalitetno i pokazao da se na njega sa pravom može računati u narednom periodu.
Ali uvek ima ono ali…Vidić nije dobio priliku da istrči na teren ni jedan jedini minut ni u tri naredna kola. Sve vreme je ćutao i radio, verujući u sebe. Kako ona narodna kaže „dok se jednom ne smrkne drugom ne svane“, nažalost, došlo je do povrede kapitena Igora Petrovića tako da je propustio meč protiv Smedereva na Lagatoru. Vidić je tako prinudno dobio priliku, odigrao svih 90 minuta i sa Trajkovskim u džep stavio trenutno najboljeg strelca Lige Hadžića koji se nije video na terenu. Nažalost povreda Petrovića nije bila laka te je morao da propusti i narednih pet mečeva od kojih je na četiri (jedan propustio zbog kartona) Vidić odigrao po ceo meč, gotovo bez greške a na meču u Čačku bio i najbolji pojedinac na susretu. Uz sve to uspeo je da na meču protiv OFK Vršca postigle i gol koji je lozničanima doneo jedan bod.
Priča o Aleksi Vidiću je priča o strpljenju koje veoma često nedostaje ljudima u svakodnevnom životu, pa tako i sportistima u sportu koji je samo jedan mali delić celokupnog života. Igrači ne shvataju da moraju biti strplji i uporni je kako reče jedan legendarni trener „ne uspevaju najbolji već najuporniji i najstrpljiviji“. Aleksa je nepravedno čekao dugo svoju priliku. Trening za treningom je prolazio a njega nije bilo u postavi koja je uvežbavala nastup na meč koji je sledio. Nije mu bilo sigurno lako. Ali nije gubio nadu u sebe i svoje mogućnosti i znanje. Trenirao je maksimalno svaki trening, nije dizao frku oko neigranja kao što su to činili pojedinci. Davao je sve od sebe, ispunjavao bez pogovora naloge trenera i čekao svojih pet minuta. I dočekao je.. Odigrao je pet mečeva odlično postao je stub ekipe, neko na kojeg se može i mora računati u narednom periodu. Kapiten Petrović se na svu sreću oporavio od povrede i biće spreman za meč protiv Grafičara. Kakva će biti dalja sudbina Alekse Vidića o tome će odlučiti trener Milutinović.
Priča o Aleksi Vidiću treba da bude pouka za sve sportiste koji nemaju strpljenja da sačekaju svoju priliku i da bude nauk kako se u takvim okolnostima moraju ponašati i raditi. To je istovremeno i pouka za sve koji u životu hoće sve preko noći. Šansa se zaslužuje a način kako doći do nje je upravo ova priča o Aleksi Vidiću.