I
mati dvadeset godina i osvojiti toliko medalja da im se ne zna broj i priznanja, mogu samo rođeni šampioni. Svakako jedan od njih je rankica Negovanović, reprezentativka Srbije i članica Karate kluba „Šampioni“ iz Banje Koviljače. U tekstovima o biseru srpskog i evropskog karatea, ljubitelji sporta su mogli sagledati Brankicu „spolja“ kao šampionku koja pobeđuje i osvaja medalje. U priči koja sledi imaćete priliku da vidite Brankicu „iznutra“ i njena razmišljanja povodom mnogih sportskih tema koja su ujedno i životna priča o majstoru karatea koji sanja medalju na Olimpijadi u Parizu 2024 godine.
„Karate treniram od 2010 godine, znači od moje sedme godine. Karate sam upoznala gledajući stariju sestru kako pobeđuje i osvaja medalje. Pored sestre moj brat i otac su takođe u karateu tako da smo svi iz te priče.
Da li ti se svideo karate u početku ?
„U početku mi se nije uopšte svideo. Čak sam nekoliko puta dolazila sa treninga kući i govorila da ga neću više trenirati. Uz veliku podršku porodice nekako sam nastavila da treniram. Pravila sam male pauzice a kada su došle prve borbe počeo je karate da mi se dopada. Nakon prvih pobeda i medalja još više sam ga zavolela i jako brzo shvatila da će karate biti moj životni put“.
Koliko je bavljenje karateom uticalo na formiranje tvoje ličnosti ?
„Borbu sa tatamija sam prenela u život koji upravo gledam kroz zbivanja na tatamiju. Karate me naučio mnogo stvari i izgradio me je kao kompletnu ličnost. Sve što sam u životu naučila, koliko predanog rada i truda treba da uloži, koliko nepravdi mora da se prođe i koječega još da bi se došlo do uspeha, na isti način gledam i u životu na mnoga dešavanja. Kada dođe neka nedaća u životu ja tu ne stanem već nastavljam dalje kao i u sportu gde nema predaje. Kad god mi neko podmetne nogu ja postajem još jača. Tako je u životu ali u sportu koji je samo delić života koji živimo“.
Da li ti je padalo na pamet da prestaneš da se baviš karateom a već si bila uspešna ?
„Bilo je takvih situacija ali takvo raspoloženje me je držalo dan,dva. Na sva takva stanja i crne misli reagujem tako što odem u salu zatrening, odradim dva sata dobrog treninga i shvatim koliko ja volim karate, da je on veliki deo mene i da bez njega ne bih ni mogla da živim“.
Kakav je osecaj nakon pobede ?
„Kad mi sudije dodele poen i pobedu tad nisam još svesna šta sam uradila. Često ne mogu da poverujem u to čak ponekad moram malo i da se „štipnem“ da vidim da li ja to sanjam ili se to zaista dogodilo. Sve je tada kao san a tek kad prođe dan, dva shvatim šta sam uradila, koga sam to sve pobedila i u tim momentima mi je najvažnije da sam sebi dokazala da ja to mogu“.
O čemu razmišljaš dok radiš borbe ?
„Totalan fokus je na borbu. Samo gledam da mi nešto ne promakne. Maksimalno sam skoncentrisana da ne napravim nijednu grešku jer nekad je i jedna dovoljna da izgubite borbu. U svakoj situaciju razmišljam o tome da što god ja uradim protivnici da to ona isto meni može da vrati. Na sve sam spremna. Dakle fokus, koncentraciju i budna sam“.
Koja ti je prva misao kad nakon borbe shvatiš da si pobedila ?
„Prva misao su mi roditelji i sestra pored kompjutera kako se raduju mojoj pobedi. To mi sigurno prvo prolazi kroz glavu jer znam kolika je njihova sreća i radost, koja je naravno i meni. Sve ovo vreme godinama ovo radim zbog sebe ali i zbog svoje porodice koji su se odrekli mnogo toga kao i ja i kada znam da su oni ponosni na mene to mi daje još veću motivaciju a i ta medalja na taj način ima još veći značaj. Setim se mojih ukućana, prijatelja,, građana Loznice i Banje Koviljače koji će mi prirediti doćek kad se vratim sa takmičenja. Uvek kad sam se vraćala sa medaljom priredili su mi doček u centru Banje Koviljače i to mi takođe prolazi kroz glavu u trenutcima odmah nakon pobede“.
Zahvalnost je velika ljudska vrlina …..
„Zahvalna sam na svemu što mi se do sada desilo, na svim mojim medaljama. Zahvalna sam što me je karate načinio boljom osoba. Što me je približio Bogu i Veri jer sam tako kroz svoju karate borbu ušla još dublje u veru i shvatila kad nisam imala snage i bila klonula koliko je veliki Bog. Osetila sam Božje prisustvo na tatamiju i to mi je milion puta dalo krila kad sam mislila da više ne mogu, onda mi je ta Božja sila pokazala da mogu i da je ovo pravi put za mene. Tako da sam zahvalna pre svega na svom zdravlju, što sam živa i zdrava i što mogu da se takmičim pa onda na svemu ostalom pa i na medaljama koje su na poslednjem mestu“.
Podrška roditelja i porodice je gotovo po pravilu osnov uspeha svakog sportiste…
Da nije bilo njih ništa ne bi ni bilo. Ne bi bilo mene niti bilo koje medalje pogotovo zbog činjenice da mi je otac trener, da mi je sestra trener. Sa njima sve prolazim ovde u kući. Raznorazne dijete, korigovanje ishrane. Sve zajedno prolaze sa mnom. Voze me na sva takmičenja. Prisutni su u svim halama. Kada imam povredu, kada ne spavam, oni su tu i deo su svake moje medalje“.
Kad bi morala da biraš koga ćeš uzeti za trenera, oca ili sestru ko bi bio tvoj izbor ?
„Svakako bi izarala tatu. Tata i ja smo tandem od malih nogu i bez njega ne mogu. Koliko smo toga zajedno prošli tako da sada tata ne mora ništa da priča dok sedi na stolici dok ja radim borbu. Dovoljno je samo da me pogleda i ja znam šta on misli. Dovoljno je samo da pokaže rukom i ja dobro znam šta on misli i šta treba ja da uradim. Dovoljno mi je da je on samo prisutan u hali i ja sam mirna i zadovoljna i sigurno još 50% bolja“.
Kad izgubiš..
„Jako mi je teško jer nisam navikla na poraze. Takav mi je mentalitet da ne podnosim poraze i moram par dana da ubeđujem sebe da se vratim.Tog dana moram sve da ostavim i da se zatvorim u sobu. Puno „mozgam“ ali kad se ponovo vratim u salu i odradim trening onda se još više motivišem. Kroz karijeru su me najviše vukli porazi. Imala sam poraza u početku karijere i u svakom od njih sam videla svoju lekciju i trag svoje pobede u svakom od tih poraza. Zahvalna sam na svim tim porazima jer su me oni stvorili kakva danas jesam. Da su bile pobede ja bi sigurno bila prosečna.
Šta bi poručila najmlađim koji tek planiraju ili su tek zakoračili u svet sporta ?
„Ja to prvo gledamkroz sebe. Koliko mi je karate pomogao da se razvijem ne samo fizički već i psihološki. Ja sam mnogo zrelije razmišljala od svojih vršnjaka. Stvorila sam tu disciplinu i rutinu tako da mi je karate pomogao da se brže razvijem u zrelu ličnost a medalje i priznanja su samo veliki plus svemu tome. Mislim da karate ima puno benefita i moja topla preporuka je da se bave sportom. Najvažnija poruka bi bila da nema odustajanja. Biće teških trenutaka a da se veličina borca pokazuje u teškim trenutcima kada ne padne već nastavi da se bori. Kad zbog brojnih nepravdi i svega što se dešava da ne odustane. Da bude uporan“.
Ne uspevaju najbolji već najuporniji…
„Tako je. Dosta je pre mene bilo uspešnih takmičarki u reprezentaciji koje sam ja gledala i koje su imale mnogo medalja ali danas ih nema nigde. Ja sam izdržala i pobedila sve te izazove i sa 18 godina sam dočekala da sve starije devojke napuste moju kategoriju, tako da sam ja sam ja sa 18 godina u seniorskom A timu.
Najteže pitanje za kraj. Kad uporediš sestru u najuspešnijem periodu i tebe ovakvu kakav si sada ko bi pobedio ?
„Ja „ – kratko i jasno je Brankica odgovorila, mada tata iz ćoška sobe dobacuje da bi to bila teška borba.
Takva je Brankica. Rođeni Šampion. I zato je njen odgovor kratak i vrlo jasan. Jer za sve u životu pa i na tatamiju moraš imati samopouzdanje, veru u sebe i svoje mogućnosti. Brankica sve to ima. Zato i jeste Šampion.